Možemo reći da je učinkovitost danas dostupnih psihofarmaka u liječenje depresije neadekvatna. Upravo liječenjem usmjerenim prema osobi vjerujemo da je moguće barem dijelom smanjiti stopu terapijske rezistencije kao i stopu recidiviranja. Pritom mislimo da treba započeti od dijagnostike i diferencijalne dijagnostike jer je depresivni poremećaj bolest s tisuću lica.

Dostupne laboratorijske pretrage kojima možemo identificirati npr brzinu metabolizacije, polimorfizme serotoninskog transportera kao i prisustvo metaboličkog sindroma ili njegovih sastavnica, svakako nam mogu značajno
pomoći i na taj način unaprijediti kvalitetu liječenja kao i kvalitetu života naših bolesnika.

Važno je i isključivanje drugih somatskih ili psihijatrijskih stanja i bolesti čije se kliničke slike mogu preklapati s kliničkom slikom depresije te tako kompromitirati dijagnostiku, liječenje i rehabilitaciju.

Dalje, treba obratiti pozornost na brzinu postizanja terapijskog učinka, na eventualnu potrebu i učestalost propisivanja konkomitantnih psihofarmaka (anksiolitici, atipični antipsihotici, litij...), drugih lijekova te njihovih interakcije kao i nuspojava. Kod odabira psihofarmaka u liječenju depresije potrebno je za svakog bolesnika posebno „izvagati" sve dostupne anamnestičke, heteroanamnestičke, kliničke i laboratorijske podatke te na takav individualizirani način donijeti najbolju kliničku odluku.

Ante Silić, dr. med.
Psihijatrijska bolnica "Sveti Ivan"