x
x

Pozitivne posljedice negativnih događaja - posttraumatski rast

   Majda Rijavec

  27.01.2011.

Istraživanja pokazuju da, osim negativnih, traumatski događaji mogu imati i pozitivne posljedice i rezultirati tzv. posttraumatskim rastom. Posttraumatski rast odnosi se na pozitivne promjene koje slijede nakon traumatskog događaja. Članak je preuzet iz časopisa Medix.

Pozitivne posljedice negativnih događaja - posttraumatski rast

Istraživanja su pokazala da 30 do 90% osoba koje su preživjele takav događaj izvještava o barem nekim pozitivnim promjenama koje su se nakon toga dogodile. Ljudi suočeni s teškim životnim izazovima i krizama osjećaju da je njihova borba dovela do otvaranja nekih novih mogućnosti u životu kojih prije toga nije bilo. Suočavanje s traumom može, također, unaprijediti odnose s drugima, a može biti povezano i s povećanim osjećajem samopouzdanja nakon prebrođene traume. Traumatsko iskustvo može utjecati i na razvoj pozitivnijeg stava prema životu.

Stresni događaji

30 do 90% osoba koje su preživjele traumatski događaj izvještava o barem nekim pozitivnim promjenama koje su se nakon toga dogodile.

Stresni događaji svakodnevno su prisutni u životu svakog čovjeka, a neki od njih su vrlo teški i neugodni. Osim takvih, stresnih događaja, ponekad se događaju i oni još gori - traumatski događaji - koji mogu u potpunosti promijeniti nekome život. Traumatska iskustva uključuju neizlječive bolesti, teške prometne nesreće, seksualno zlostavljanje, ratne masakre, invaliditet i mnoge druge.

Riječ trauma ili traumatski događaj pojavljuju se obično u negativnom kontekstu, a pretpostavka je da osobe koje dožive takav događaj pate od različitih poremećaja i imaju velikih problema u prevladavanju posljedica traume. Naime, takvi događaji mogu potpuno uništiti sliku svijeta pojedinca i vlastitog viđenja u tom svijetu. Osoba ne može više vjerovati kako je svijet dobar ili pravedan, a mnogi joj životni ciljevi prestaju biti dostupni ili postaju posve nevažni.1

No, istraživanja pokazuju da osim negativnih, traumatski događaji mogu imati i pozitivne posljedice i rezultirati tzv. posttraumatskim rastom. Posttraumatski rast odnosi se na pozitivne promjene koje slijede nakon traumatskog događaja, možda ne odmah nakon njega, nego dugoročno. Ta su istraživanja pokazala da 30 do 90% osoba koje su preživjele takav događaj izvještava o barem nekim pozitivnim promjenama koje su se nakon toga dogodile.2

Područja u kojima se odvija posttraumatski rast

Mora se napomenuti da nije traumatski događaj sam po sebi taj koji dovodi do navedenih pozitivnih promjena već osobni pokušaji svakog pojedinca i borba da se suoči s takvim iskustvom.

Calhoun i Tedeschi navode da se posttraumatski rast odvija najčešće u pet područja.3

Prvo područje odnosi se na otvaranje novih životnih putova. Ljudi suočeni s teškim životnim izazovima i krizama osjećaju da je njihova borba dovela do otvaranja nekih novih mogućnosti u životu kojih prije toga nije bilo. Tako, primjerice, nakon gubitka majke kćer može odlučiti postati medicinska sestra na onkologiji kako bi pomagala i olakšala patnje drugima. Mnogi ljudi nakon teških životnih iskušenja pronađu izlaz u pomaganju onima kojima je isto tako teško ili još možda teže.

Drugo područje vezano je uz odnose s drugima. Neki ljudi nakon traumatskog događaja razviju bliskije odnose s određenim ljudima u svom životu, a raste i njihovo suosjećanje za one koji pate. Počinju shvaćati koliko su odnosi s drugima važni, a neki izjavljuju i kako su u teškoj situaciji u kojoj su se našli otkrili tko su im pravi prijatelji. Odnosi s drugima se na određeni način poboljšavaju, osoba pridaje veću važnost svojoj obitelji i prijateljima, osjeća veće suosjećanje s drugima i spremnija je pomoći.

"
Naučio sam mnogo o ljubavi i empatiji. Danas gledam ljude i imam mnogo više suosjećanja za njihovu bol i njihove osjećaje. Mislim da sam naučio biti strpljiviji i tolerantniji - sad uočavam stare ljude u invalidskim kolicima, ljude koji se moraju boriti. Nakon što sam se brinuo za svoju majku, sad puno više suosjećam s njima".4

Treće područje povezano je s povećanim osjećajem samopouzdanja - "Ako sam ovo preživio, onda nema toga što neću„. Stvari koje su se prije činile velikim problemima sada više ne izgledaju tako. "Shvatio sam„, kaže jedan čovjek, "da će se problemi riješiti ili se neće riješiti. Što god da se dogodi, moram s tim nekako izaći na kraj„. Osoba na neki način mijenja sliku o samom sebi, ima osjećaj da je sad jača i otpornija, ali istovremeno lakše prihvaća vlastita ograničenja i ranjivost.

"Bila sam u ulozi kompetentne osobe u kojoj sam morala dati sve od sebe da bih izašla na kraj sa svakodnevnim problemima. Morala sam nagovarati medicinsko osoblje da učine ono što sam željela. Osoba sam koja mrzi pokazivati ljutnju i ne može podnijeti konflikte. No bilo je nužno da se izborim za adekvatnu brigu za majku u staračkom domu, pa sam to i učinila. Iz svega sam izašla s osjećajem kompetentnosti, snage i zahvalnosti. Nisam zahvalna za to kroz što sam morala proći, ne bih to nikada poželjela, ali vidim koliko je to iskustvo za mene bilo korisno. Bila sam prisiljena odrasti".4

Četvrto područje odnosi se na promjenu stava prema životu. Neki počnu više cijeniti život općenito, kao i mnoga sitna životna zadovoljstva koja prije nisu ni primjećivali. Također, mijenjaju svoja uvjerenja o tome što je u životu važno, a što ne. Mnogi izvještavaju o tome kako su sad sretni zbog stvari koje su prije uzimali zdravo za gotovo. Često dolazi do promjene životne filozofije pa osoba cijeni svaki novi dan, uviđa da život nije beskonačan i postavlja nove životne prioritete.

"Naučio sam da kad nekoga voliš da je taj odnos važan. To što se dogodilo poboljšalo je moje odnose s drugim ljudima jer sam shvatio da je vrijeme vrlo važno i da se može potrošiti mnogo vremena i energije na male, nevažne stvari i osjećaje. Osjećam da mogu biti puno bolji prijatelj, ne doživljavam više stvari tako osobno. Ne mislim više da me netko mora ispuniti".4

I na kraju, dio ljudi izvještava o produbljivanju svoga duhovnog života, pa i promjeni cijelog sustava životnih vrijednosti.

"Razmišljaš o tome kako preživjeti to što se dogodilo i ne možeš ni zamisliti kako bi to uopće bilo moguće. Ali vjerujem da mi je Bog u tome pomogao. Prije pet šest godina nisam vjerovao u Boga, ali sad ne znam kako bih živio bez vjere".3

No posttraumatski rast nije nužno vezan uz vjeru.Nereligiozni ljudi ili atesti također ga mogu doživjeti. Kod njih je to povezano s intenzivnijim razmišljanjima o temeljnim pitanjima ljudske egzistencije. Mora se napomenuti da nije traumatski događaj sam po sebi taj koji dovodi do navedenih pozitivnih promjena već osobni pokušaji svakog pojedinca i borba da se suoči s takvim iskustvom.

Proces posttraumatskog rasta

U početku se negativne misli javljaju vrlo često, ali vremenom osoba uspije prihvatiti činjenicu da su se okolnosti radikalno izmijenile i da stari način života više nije moguć. Taj proces može potrajati i upravo se u tom razdoblju, u kojem ima puno negativnih emocija, događaju promjene koje dovode do posttraumatskog rasta.

Vrlo je malo istraživanja o tome zašto kod nekih ljudi dolazi i do pozitivnih, a kod drugih samo do negativnih posljedica traumatskih događaja. Također se ne zna jesu li pozitivne i negativne promjene suprotne strane istoga iskustvenog kontinuuma i ne mogu se odvijati istovremeno, ili su neovisne dimenzije pa osoba može doživljavati istovremeno i pozitivne i negativne posljedice. Neka istraživanja ukazuju kako je vjerojatnije da se radi o neovisnim dimenzijama te da osoba može istovremeno imati simptome posttraumatskog stresnog poremećaja, ali i doživljavati određeni posttraumatski pozitivni rast.5 Prisustvo pozitivnih posljedica ne znači nužno i odsustvo negativnih, pa osoba može istovremeno doživljavati i jedne i druge. Neki autori pretpostavljaju da je određena količina stresa i negativnih misli čak i nužna kako bi došlo do posttraumatskog rasta.3 No to izgleda vrijedi samo do određenog intenziteta nakon čega rastom stresa opada vjerojatnost pojavljivanja pozitivnih posljedica.

Postavlja se pitanje kako se odvija proces u kojem osoba nakon traumatskog iskustva doživljava pozitivne promjene. U prvoj fazi osoba pokušava shvatiti što se dogodilo. To se događa gotovo automatski - zaključuje se što je dovelo do situacije u kojoj se osoba nalazi. Nakon toga slijedi pokušaj da se ponovno unese smisao u život što se naziva kognitivnim restrukturiranjem. Osoba mora iznova izgraditi svoj unutarnji svijet, što najčešće pretpostavlja značajne promjene u načinu gledanju na svijet, a često i samoga sebe. To nije automatski proces, nego se odvija s namjerom. Ukoliko osoba ne prođe kroz tu fazu, ne dolazi do asimilacije traumatskog iskustva u njezinu životnu priču, osoba nije u stanju pomiriti se s događajem i dalje je vrlo ranjiva i podložna negativnim posljedicama toga što se dogodilo.

Istraživanja pokazuju da je posttraumatski rast povezan i s nekim osobinama ličnosti.3 Češće se javlja kod ljudi koji su ekstrovertirani i otvoreni prema iskustvu. Ekstrovertirani ljudi su otvoreni i druželjubivi, dok se otvorenost prema iskustvu očituje u neprekidnoj potrebi za stjecanjem i preispitivanjem iskustava. Također, nužna je sposobnost samoregulacije emocija, osobito neposredno nakon traumatskog događaja, kada je količina takvih emocija iznimno velika. U početku se negativne misli javljaju vrlo često, ali vremenom osoba uspije prihvatiti činjenicu da su se okolnosti radikalno izmijenile i da stari način života više nije moguć. Taj proces može potrajati i upravo se u tom razdoblju, u kojem ima puno negativnih emocija, događaju promjene koje dovode do posttraumatskog rasta.

Osim tih osobina, važna je podrška drugih, osobito onih koji su i sami prošli kroz traumatsko iskustvo. Njihove priče o tom iskustvu i oporavku imaju vjerodostojnost i mogu biti nužan faktor koji će pridonijeti želji i volji osobe da na ono što joj se dogodilo počne gledati drugim očima i pronađe novi smisao u svome životu.

Zaključak

Nažalost, za mnoge ljude teške životne krize su neizbježne i moraju se s njima suočiti. Dobro je znati da sve posljedice takvih događaja nisu nužno negativne. Traumatsko iskustvo sa sobom nosi patnju, ali i mogućnosti u našem životu za koje nismo ni znali da postoje.

Većina ljudi nakon traumatskog iskustva doživljava različite uznemirujuće psihološke reakcije. Takve reakcije posve su normalne i ne mogu se izbjeći. Može se reći da su to normalne reakcije ljudi na nenormalne stvari koje su se u njihovom životu dogodile. Pojedinci će možda doživjeti posttraumatski rast, ali to ne znači da neće patiti zbog traumatskog iskustva. Također, treba znati da se posttraumatski rast ne događa kod svih ljudi. Možda i nije tako rijedak kao što se obično misli, ali nije ni univerzalna pojava.

Posttraumatski rast ne podrazumijeva da su traumatski događaji dobri jer oni to nisu. Nažalost, za mnoge ljude teške životne krize su neizbježne i moraju se s njima suočiti. Dobro je znati da sve posljedice takvih događaja nisu nužno negativne. Traumatsko iskustvo sa sobom nosi patnju, ali i mogućnosti u našem životu za koje nismo ni znali da postoje.

Članak preuzet iz časopisa

Medix

VEZANI SADRŽAJ > <