x
x

Tuga prati zamršen put oporavka od traume

  29.03.2022.

Koliko god se trudili, ne pružamo dovoljno osobama koje su preživjele traumatska iskustva. Međutim, stječe se dojam da je svijet postao osjetljiviji na ljudsku patnju i traumu, a mediji još uvijek uče kako na odgovarajući način raspravljati o traumama. Mediji postaju sve bolji u destigmatizaciji osoba sa traumatskim iskustvima pa posljedično tome i poteškoćama mentalnog zdravlja. Vidjeti priču o traumi u medijima može biti i ljekovito i štetno. U svakom slučaju, kada se stare rane ponovno otvore, preživjeli mogu doživjeti retraumatizaciju.

Tuga prati zamršen put oporavka od traume
Kod retraumatizacije ratna zbivanja i slike u medijima otvaraju „prozor“ kroz koji mogu izaći do sada neispripovijedane i neoplakane traume i gubitci.

Ponovno proživljavanje događaja i govorenje o njima na javnoj razini samo je jedan dio retraumatizirajućeg procesa. Ponovno proživljavanje traume može u osobama iznova potaknuti žaljenje za onim što im je trauma oduzela. Preživjeli ponovno počinju žalovati zbog gubitka vremena i mnogih godina, načina života, životnih prilika, osoba iz toga života, odnosa koje su izgubili.

Retraumatizacija se može odvijati na nekoliko načina. Osobe koje su obavile "posao" rješavanja i integracije svoje traume mogu doživjeti emocionalnu nelagodu, biti potaknute ili čak ponovno osjetiti stare simptome posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Traumatsko iskustvo je „uspavana zvijer“ koja se može razbuditi i pokrenuti ponovni proces suočavanja sa traumatskim iskustvom koje je preplavljujuće. Doslovno, utjecaj traume je prevelik, čak i za simpatički živčani sustav. Simptomi traume i/ili PTSP-a žive u mozgu i u tijelu koji pate. Kao mehanizam zaštite i preživljavanja, i mozak i tijelo mogu isključiti traumu te su tada sjećanja nedostupna.

Traumatizirana osoba ne može pristupiti sjećanjima, kako bi se izliječila. Gledanje sličnih detalja osobnog zlostavljanja u medijima može izazvati "poplavu" sjećanja, otvarajući vrata bolnim potisnutim osjećajima. Budući da sjećanja mogu biti dugo potisnuta ili osoba nikada nije dobila psihološku potporu za rješavanje i proradu traumatskog iskustva, tijelo i mozak su loše pripremljeni za ponovno izlaganje traumatskim sadržajima. Može se, stoga, učiniti kako PTSP ima iznenadni početak jer potencijalno mogu proći desetljeća između izvorne traume i retraumatizacije, a simptomi koji su postojali mogu se pogoršati. Isto tako, simptomi koji se nikada nisu pojavili odjednom se mogu pojaviti i postati „živi“.

U posljednjih mjesec dana s buđenjem ratnih trauma i donošenjem potisnutih događaja i preplavljujućih osjećaja u mladih žena koje su za vrijeme Domovinskog rata bile djevojčice, a u tretmanu su zbog paničnih napadaja, obiteljske i laborarne problematike, anksioznosti i psihosomatskih tegoba. Koliko su djeca i mladi, koji su bili ili aktualno jesu pogođeni ratnim zbivanjima, izbjeglištvom, obiteljskim gubitcima, traumatizirani?

Koliko li samo među nama ima osoba u dobi od 30 do 45 godina koje nose u sebi neispričane priče, potisnuta traumatska iskustva, strahove iz rata? Iako sadašnja izlaganja vijestima o ratu u Ukrajini možda nisu inherentno traumatična, već samo podsjećaju na izvorne traumatske događaje ili odnose, prisutan je velik rizik od retraumatizacije.

Kod retraumatizacije ratna zbivanja i slike u medijima otvaraju „prozor“ kroz koji mogu izaći do sada neispripovijedane i neoplakane traume i gubitci.

Koliko god su vremena u kojima živimo i radimo stresna, prilika je to za stručnjake s područja mentalnog zdravlja da pruže podršku i pomoć u obradi traumatskih iskustava. Prilika je to za integraciju traumatskih iskustava, konceptualizaciju traume (pa čak na široj društvenoj razini) i oporavak.