x
x

Trauma, povratak u davno zaboravljenu samoću

  Zoran Vujnović, dr. med., specijalist psihijatar

  02.02.2012.

Velika većina osoba u svom životu doživi razvojnu malformaciju uvjetovanu psihičkom traumom, stresom, nekom nevoljom koja osobu gura natrag u samoću, u područje davno zaboravljeno, pređeno i pohranjeno duboko u nesvjesnom, no sada ponovno probuđeno kroz avet, duha davno pohranjenog i čuvanog u zatvorenoj boci. Kao što je buđenjem duha iz boce sve moguće, tako i sada, nakon proživljene intenzivne psihičke traume postoji velika opasnost da stvari budu viđene nestvarno kao što ih vidi netko tko je odavno zaspao.

Trauma, povratak u davno zaboravljenu samoću

Uvod: početak i razvojni ciklus

Razvoj od samoće ide putem preplavljivanja, miješanja s majkom do ponovnog odvajanja kroz mnoštvo posebnih faza, koje rezultiraju odmicanjem i ponovnim okretanjem samom sebi, no sada kroz razvijeniji oblik ljudske individue, opremljene složenim aparatom sposobnim za razumijevanje sebe i drugih, prihvaćenjem stvarnosti i znanjem potrebnim za izdržavanje tuđe patnje, komuniciranje, voljenje i priznavanje drugih kroz jednakomjerni suživot.

Kao što je od spoznajnog postanka čovjeka, njegovim psihološkim rođenjem, tj od njegovog samog početka njegova samoća njegova jedina spoznaja i stvarnost, tako i kod razvijenijih oblika ljudskog postojanja, kada postaje sudionikom i djeliteljem stvarnosti sa mnoštvom drugih, nakon izlaganja stresu, psihičkoj traumi, dolazi do njegovog ponovnog povratka u svijet samoće. Sada situacija postaje složenijom nego u prvobitnoj situaciji kada je zbog nedostatka mogućnosti spoznaje zbog biološko razvojnih nedostataka u mozgu, nepovezanih putova, nezrelih spoznajnih organa ( jer ljudski je mozak organ koji rođenjem nije potpuno definiran i dalje se razvija, za razliku od drugih organa koji su za život spremni), te tako na jedan specifičan način doživljava i prorađuje informacije iz vanjskog svijeta u drugom obliku od prorade odraslih zrelih ljudi. Mozak djeteta, još nezreo, naslanja se na razvijeniji i najdostupniji, majčin mozak putem burnih emocionalnih veza, najjačih konekcija u odnosima dvoje ljudskih jedinki, koje su za dob ranog djetinjstva jedini oblik emocionalne komunikacije s okolnim svijetom. Znači, razvoj od samoće ide putem preplavljivanja, miješanja s majkom do ponovnog odvajanja kroz mnoštvo posebnih faza, koje rezultiraju odmicanjem i ponovnim okretanjem samom sebi, no sada kroz razvijeniji oblik ljudske individue, opremljene složenim aparatom sposobnim za razumijevanje sebe i drugih, prihvaćenjem stvarnosti i znanjem potrebnim za izdržavanje tuđe patnje, komuniciranje, voljenje i priznavanje drugih kroz jednakomjerni suživot. No, na žalost ideal nikad nije prisutan, tako da su rijetki oni koji upotpune svoj razvojni ciklus u potpunosti i dožive se kao cjelovite, zadovoljne, ostvarene, mirne, nesputane osobe spremne za inu komunikaciju s drugima.

Izlaganje, buđenje duha iz boce

Čovjekova patnja ostaje od drugih neprepoznata, njima nejasna, vapaj nečujan, a krik postaje eho. Čovjekova izolacija, osjećajno tupilo i kao njegova najveća nesreća, emocionalna praznina postaju jedino što spoznajni razvijeni mozak sada donosi.

Nažalost velika većina doživi razvojnu malformaciju uvjetovanu psihičkom traumom, stresom, nevoljom ove ili one etiologije, koja ga gura natrag u samoću, područje davno zaboravljeno, pređeno i pohranjeno duboko u nesvjesnom, no sada ponovno probuđeno kroz avet, duha davno pohranjenog i čuvanog u zatvorenoj boci. Kao što je buđenjem duha iz boce sve moguće, tako da stvari odu u neočekivanom smjeru,u nekontrolirano, nepoznato, tako i sada nakon proživljene intenzivne psihičke traume postoji velika opasnost da stvari budu viđene nestvarno kao što ih vidi netko tko je odavno zaspao i mirovao te pred tisuće godina živio u nekom drugom svijetu. Nerazumijevanje stvarnosti gledano očima davno zaspalog i neaktivnog, pomalo već nestvarnog bića sada postaje jedino moguće. Javlja se sklonost i nastojanje pretvaranja sadašnjosti u onu davnu sadašnjost koja je njemu jedino poznata, jer ova jedina koju imamo biva doživljena kao mračna, opasna, neizdrživa, jer poznatog više nema, te je bijeg u davnu prošlost jedina opcija , u prošlost gdje sam ja ponovno bitan, gdje sam ponovno zaštićen toplim majčinim preplavljujućim osjećajima. No nažalost taj bijeg je besmislen, nemoguć, i neostvariv, ali traumom iscrpljenom ljudskom biću izrazito potreban, jer je uspostava ponovnog povjerenja u druge preko zaštićujućeg, srećom i toplinom preplavljujućeg odnosa ponovno potrebna. No nažalost, ponovno nas dočekuje novo razočaranje, jer „majka" je davno svoj posao odradila, okupirana je drugim aktivnostima, vlastitim novim interesima jer je „naše vrijeme" odavno potrošeno. Sada čovjekova patnja ostaje od drugih neprepoznata, njima nejasna, vapaj nečujan, a krik postaje eho. Patnja koja je drugima nečujna tada postaje jedina stvarnost stresom izmučenom, poljuljanom, ljudskom biću, čija je kuća peterokatnica sada strašnim potresom ponovno do temelja srušena. Čovjekova izolacija, osjećajno tupilo i kao njegova najveća nesreća, emocionalna praznina postaju jedino što spoznajni razvijeni mozak sada donosi.

Stvarnost kao apstraktna slika

Misleći isključivo o vlastitoj patnji, okupiran 'sebstvom', otuđen, odmaknut od drugih, a time i od stvarnog sebe, čovjek biva uvučen u slobodne kreacije mozga koji sada pomiče fokus od sadašnjosti, slobodno kreirajući i stvarajući nestvarnu i neuhvatljivu sliku koja drugima nije niti prepoznatljiva, niti razumljiva.

Razumijevanje ovoga procesa i prepoznavanje patnje drugih od esencijalne je važnosti za adekvatno nošenje s njegovom promijenjenom stvarnosti, jer strah koji se tada kod drugih rađa kao posljedica nemogućnosti razumijevanja, prepoznavanja, prihvaćanja njegovog stanja kao samo njegovog, od nas odvojenog, već strah od preplavljivanja tuđim bolnim emocijama i ponovno buđenje naših davno pohranjenih „duhova iz boce" gura drugo ljudsko biće od traumom izmučenog pojedinca. Misleći isključivo o vlastitoj patnji, okupiran 'sebstvom', otuđen, odmaknut od drugih, a time i od stvarnog sebe, čovjek biva uvučen u slobodne kreacije mozga koji sada pomiče fokus od sadašnjosti, slobodno kreirajući i stvarajući, kao što umjetnik stvara apstraktnu sliku, sliku nestvarnu, neuhvatljivu, koja se na prvi pogled teško može svidjeti oku nezainteresiranog promatrača, sliku koja nije za njega, a ni za druge od prve prepoznatljiva niti razumljiva. Nova kreacija, oslobođena spona realnosti u cijelosti umišljena sada postaje rukovodeća, stvarnost u kojoj novi redatelj dijeli uloge bez reda s jedinim ciljem da se mnoštvo uloga drugih sažme, njihov fokus interesa centrira oko jednog lika kojem stoje na usluzi, kojem se trebaju klanjati i podilaziti. Nova stvarnost sada stvorena u službi oštećene individue a u suprotnosti sa stvarnošću koja je od drugih prepoznata, one koja je svima nama zajednička, koja je jedina opipljiva, postojana, uhvatljiva i dostupna našim osjetilima, ona koja miriše, ali zna ponekad i neugodno 'zasmrditi', koja miluje ali i zna bolno ubosti, koja je prevrtljiva, nekontrolirana, neobuzdana, kao vjetrom nošeni zmaj koji se otrgao iz ruku djeteta, ali za sve nas jedna i jedina. Traumom unesrećeni sada postaje podstanarom u vlastitoj kreaciji, apstraktnoj i za druge nerazumljivoj. Npr. realistična slika jasna je velikoj većini promatrača dok apstraktna slika traži zagledanje, odmicanje, usmjeravanje pažnje kroz odmicanje od ustaljenih obrazaca, lako prepoznatljivih. Tako i stjecanje uvida u sliku stvarnosti takvog stresom izmučenog čovjeka zahtjeva razumijevanje njegovog doživljaja svijeta kreiranog na mnoštvu boja, poteza i slikovnih opisa davnih vremena, vremena kada je on bio slikar a manje zahtjevna publika klicala je njegovoj veličini.

Tandem

Izlaz iz traume ide kroz prepoznavanje, proradu, prihvaćanje boli. Oplakivanjem sebe čovjek ponovno izranja iz sudružništva s terapeutom koji mu osigurava temelje, koji mu kreira objekt kojeg zajedno grade.

Uloga psihijatra je da unesrećenom pruži vrijeme i pažnju, kao što je to majka nekada znala raditi, razumjeti, a ne kazniti, čuti a ne uvijek reagirati, nastojeći najprije ne srušiti brutalno njegovu nestvarnu kreaciju njega i drugih u svijetu obmana i fantazija, već razumijevajući gradivne tvari virtualne kreacije, pomoći mu u njihovoj razgradnji, te po jasnom planu, onako kao što arhitekt ima jasnu sliku i nacrt nove kuće tako i psihijatar nudi unesrećenom i izmučenom pojedincu viziju novog "objekta" razumljiva i smislena kako njemu tako i drugima, koja kroz nebrojeno mnoštvo sitnih intervencija izranja i biva jasnija graditelju nove kuće (novog vlastitog objekta) koja sada stoji na čvrstim temeljima, čvrsto usađenim i uronjenim u stvarnost, koja poprima ponovno razumljivo obličje, koja postaje svima jednako vidljiva, prihvaćena od svojih kreativaca: arhitekta i zidara i naručitelja. Taj proces zahtjeva vrijeme, suradnju, strpljenje, toleranciju te 'sudružništvo' novih partnera, traumom izmučenog i njegovog terapeuta, sada majci sličnog, ali ipak drukčijeg, onog koji zna i podnosi, ne bježi, ne napada, već razumije i objašnjava. To je zahtjevan procesa bez kojeg se ne može, kao što i sazrijevanje djeteta bez majke ne ide dalje, tako i izlaz iz traume kroz prepoznavanje, proradu,
prihvaćanje boli, te oplakivanjem sebe čovjek ponovno izranja, ovaj puta ne iz majčinog zagrljaja već iz sudružništva s terapeutom koji mu osigurava temelje, koji mu kreira objekt, kojeg zajedno grade, koji sada odolijeva vjetrovima i kišama, pa i ponekim olujama.

Uloga lijekova

Razumljivo kao što arhitektu trebaju solidni temelji koje ako nema, jer je tlo pjeskovito, onda čvrstoću postiže injekcijama betona u rahlo tlo, tako i psihijatar sliku stvarnosti u moždanim putovima učvršćuje uz pomoć farmakoterapijskih intervencija koje sliku stvarnosti drže postojanom te je njihova primjena u učvršćivanju temelja psihičkog zdravlja nužna i neophodna. Nerazumijevanje za tu intervenciju je višestrano. Traumom izmučeni svaku intervenciju na sebi u startu odbacuje jer je bilo koja intervencija na prvu prepoznata kao agresivna i za njega pogubna. Lijekovi koje psihijatrija nudi nisu purificirani, pročišćeni i blagi već su potentni. Lijekovi za sada nisu onoliko purificirani koliko bi mi svi htjeli, tako da nerijetko njihovo propisivanje nailazi i na zaziranje struke koja se boji i bježi od nuspojava koje mogu ponekad biti izvorom novog straha i patnje. No, idealan lijek kao što i idealan pacijent, a ni idealan terapeut ne postoje, psihijatar žudi skratiti primjenu lijeka na što kraće vrijeme izazivajući što bržu promjenu, skraćujući patnju, no ipak u maloj mjeri i uzrokujući je, kroz poneku nuspojavu lijeka. To je npr. trauma izazvana zagrcavanjem morem dok dijete uči plivati, koja je neugodna, ali koja nam omogućuje, ako je prevladamo, da poslije slobodno plivamo, ne zagrcavajući se nikada više. Tako i farmakoterapija u početku liječenja zna biti neugodna, no neophodna. Njena primjena ne mora značiti vječni savez, kao što ni kišobran nećemo nositi i za sunčanog dana u strahu od mogućeg pljuska, koji nas je do kože smočio za posljednjeg proloma oblaka kada smo krivo procijenili sive oblake na horizontu. Lijekove ćemo koristiti dok su pacijentu potrebni, imajući u vidu sve njihove značajke.

Zaključak

Ovaj članak napisao sam s ciljem uklanjanja straha kod zdravstvenih djelatnika od agresije, udaljenosti, nerazumijevanja i poništavanja koje sa sobom donosi i okolini nudi stresom izmučen čovjek, a potom i njegovim psihičkim manifestacijama, tjeskobom, depresijom, privremenim ludilom te emocionalnim tupilom kao njegovim promijenjenim stanjem. Moja nastojanja da se pojasne procesi skriveni iza mistike povlačenja iz stvarnog svijeta u svijet 'šamana' gdje je sve moguće, gdje se kao što šaman pod utjecajem halucinogena kreira stvarnost koja ovisi o 'šamanovom' unutarnjem miru, gdje on iz nje izlazi miran, obogaćen nestvarnim iskustvom bez straha, skoro neoštećen. Tako i stresom izmučeni kreira svoju lažnu stvarnost iz koje je moguće izaći uz svekoliku pomoć terapeuta i to što prije i što manje promijenjen.

OGLASI
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Plivit C 1000 PlusOlfen gelAndol PRO
OGLAS
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Maxflu
VIDEO GALERIJA
20:57
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: