x
x

Prvih 30 godina: kad počinje starenje mozga?

  prof. dr. sc. Goran Šimić

  27.03.2017.

Kognitivno urušavanje uobičajeno se smatra posljedicom normalnog procesa starenja mozga. Obično počinje već s 30 godina života s usporavanjem brzine obrade osjetnih podražaja, nakon čega slijedi suptilno pogoršavanje sposobnosti prostorne orijentacije, pozornosti, verbalnog pamćenja, računanja i induktivnog zaključivanja.

Prvih 30 godina: kad počinje starenje mozga?

Jedan od rijetkih izuzetaka jest sposobnost govorenja (tečnost), koja često ostaje relativno konstantna kroz odraslu dob, zbog čega mnogi misle da su im kognitivne sposobnosti sačuvane. Nakon 30. godine života, u prosjeku se gubi oko 1% kolagena godišnje, pa se promjene na koži obično javljaju usporedno s kognitivnim urušavanjem.

Opće prihvaćeni stav kako je potrebno 20 godina da bi se razvila demencija vjerojatno nije realistična. Vjerojatnije je da je za razvitak demencije potrebno najmanje oko 40 godina. Naime, cijeli proces počinje predstadijem blagog kognitivnog oštećenja (odnosno malog neurokognitivnog poremećaja) s otprilike 30 godina starosti. Zatim obično napreduje uglavnom asimptomatski, a karakteriziran je usporavanjem brzine obrade informacija sve do prvih subjektivnih simptoma.

Blagi spoznajni poremećaj

Blagi spoznajni poremećaj postane i objektivno očit tek 15 − 20 godina kasnije. Tipično se odlikuje blagim oštećenjima u više kognitivnih domena:

  • snalaženju u prostoru i vremenu,
  • pozornosti i
  • pamćenju.

Od toga stadija može potrajati još 10-20 godina do nastanka sindroma demencije (velikog neurokognitivnog poremećaja). U prosjeku je stupanj konverzije blagog kognitivnog oštećenja u demenciju zbog Alzheimerove bolesti oko 7-10% godišnje. Do dobi od 70 godina, većina ljudi ima značajno kognitivno urušavanje, a gotovo polovica svih 85-godišnjaka su klinički dementni (Plassman B. L. i sur., Ann. Intern. Med., 2008;148:427-434).

Genetski i molekularni mehanizmi zdravog starenja i dugovječnosti

Utvrđeno je kako je povećana epigenetička dob stanica prefrontalne moždane kore povezana s padom sveukupnog kognitivnog funkcioniranja u osoba s Alzheimerovom bolešću.

S obzirom na dramatičan porast udjela starijeg stanovništva, od velike je važnosti razumjeti genetske i molekularne mehanizme zdravog starenja i dugovječnosti. Jedno od najznačajnijih nedavnih otkrića je Horvathov epigenetički sat, koji se temelji na analizi 353 mjesta metilacije DNA. Iako je snažan utjecaj dobi na razinu metilacije DNA bio poznat još od kasnih 1960-tih, algoritmi temeljeni na epigenetičkim promjenama bili su u slaboj korelaciji s kronološkom dobi (u rasponu od 60-70%). Uporabom 8000 uzoraka iz 82 potpuna DNA metiloma, 2013. godine je na 51 vrsti zdravih tkiva i stanica, Horvath razvio algoritam za procjenu starosti, kojemu je i od drugih laboratorija potvrđena korelacija između dobi predviđene algoritmom i stvarne dobi od 96-99,7%, sa srednjom pogreškom što se mjeri u mjesecima (Horvath S. Genome Biol., 2013;14:R115). Glavna prednost Horvathovog epigenetičkog sata leži u njegovoj širokoj primjenjivosti: bez ikakvih prilagodbi ili korekcija rabi se isti skup odabranih 353 CpG dinukleotida i isti algoritam predviđanja bez obzira odakle je iz organizma izuzet uzorak tkiva ili stanica za analizu. To svojstvo nam omogućuje usporediti starost različitih dijelova ljudskog tijela pomoću istoga biološkog sata iako još uvijek nije poznato što se zapravo mjeri metilacijskom dobi DNA odnosno kako radi sustav nadzora epigenetičkih promjena. Ipak, s obzirom na činjenicu da je dob određena epigenetičkim satom iz stanica krvi snažan predskazatelj dobi u kojoj će nastupiti smrt zbog bilo kojeg mogućeg uzroka u kasnijem životu, najvjerojatnije se sustav nadzora navedenih epigenetičkih promjena odnosi na procese koji uzrokuju starenje (Chen B.H. i sur., Aging, 2016;8:1844-1865).

Primjena Horvathovog sata je već polučila značajne uvide. Na primjer, dok tkiva zloćudnih tumora pokazuju učinke i ubrzavanja i usporavanja epigenetičkog starenja, Downov sindrom povećava dob krvnih stanica i moždanog tkiva u prosjeku za 6,6 godina (Horvath S. i sur. Aging Cell, 2015;14:491-495), a mali mozak normalnih ljudi stari sporije nego drugi dijelovi mozga, te je u stogodišnjaka oko 15 godina mlađi od prosjeka (Horvath S. i sur., Aging, 2015;7:294-305). Također je pokazano da djeca super-stogodišnjaka koji su doživjeli 105 − 109 godina imaju nižu epigenetičku dob od kontrolnih ispitanika iste starosti s prosjekom od 5,1 godine epigenetičke razlike, dok je epigenetička dob stogodišnjaka u prosjeku 8,6 godina manja od kronološke. Nasuprot tome, utvrđeno je kako je povećana epigenetička dob stanica prefrontalne moždane kore povezana s padom sveukupnog kognitivnog funkcioniranja u osoba s Alzheimerovom bolešću (Levine M.E. i sur., Aging, 2015;7:1198-1211). Iako je preostalo još puno posla kako bi se razumjeli mehanizmi odgovorni za epigenetički sat, s obzirom na činjenicu da je metilacija reverzibilna, nadamo se kako će jednoga dana biti moguće usporiti njegovo otkucavanje.