x
x

Kako liječiti anksioznost?

  Zoran Čavajda, dr. med. specijalist psihijatar

  31.08.2021.

Anksioznost je, posebice u današnje vrijeme, jedan od najčešćih psihičkih poremećaja. Posljedica je to sve izraženijih zahtjeva okoline, preplavljenosti informacijama, potrebama i mogućnostima koje često prelaze okvire osobnih mentalnih kapaciteta dovodeći do porasta frustracija, intrapsihičkih konflikata i nezadovoljstva. Anksioznost je moguće uspješno liječiti i izliječiti, a kontinuiranom psihoterapijom je moguće mijenjati obrasce ponašanja, razmišljanja i osjećanja.

Kako liječiti anksioznost?

Uvod

Anksioznost (njemački angst, engleski anxiety; francuski angoisse) je mučan, difuzan osjećaj bojazni, strepnje od nečeg ugrožavajućeg, nejasnog, skrivenog u nama.

Može se reći da je anksioznost specifično, patološko stanje subjektivnog osjećaja neugode, praćeno motornim (somatskim) promjenama gdje osoba nije svjesna ni izvora, ni objekta svog straha za razliku od „normalnog“ straha koji je duševno stanje koje nastaje zbog realne i prijeteće opasnosti.

Anksiozni poremećaji se javljaju u svim životnim dobima, no najčešći su kod žena u ranim dvadesetim godinama. Pojavljuje se u gotovo svim psihijatrijskim poremećajima i bolestima, no u anksioznim poremećajima dominira kliničkom slikom.

Govoreći o anksioznom poremećaju u užem smislu, uglavnom mislimo, prema 10. reviziji međunarodne klasifikacije bolesti na generalizirani anksiozni poremećaj često udružen s paničnim poremećajem koji se može javiti i izolirano. Često su napadi panike, kao paroksizmalni napadi jake anksioznosti praćeni izraženim, neugodnim tjelesnim simptomima, razlog javljanja u hitnu ambulantu i povod za traženje pomoći. U neurotsku skupinu poremećaja u kojoj je anksioznost također dominantan simptom ubrajamo i fobije, opsesivno kompulzivni poremećaj, konverzivni poremećaj, somatizacijski i somatoformni poremećaj te poremećaje vezane za stresne događaje.

Etiologija

Kako bismo razumjeli anksiozne poremećaje i mogućnosti liječenja  moramo pokušati objasniti kako anksioznost nastaje. Današnje razumijevanje etiologije anksioznosti temelji se na biološkom i neuroznanstvenom, te psihodinamskom pristupu što obuhvaća, kako razvojne procese, tako i svakodnevne mehanizme nošenja sa stresom i životnim izazovima. Naizgled možda nespojivi i dijametralno suprotni pristupi se u anksioznim poremećajima uspješno kombiniraju i nužni su za potpuni oporavak i liječenje. Potrebno je razumjeti kako se u konačnici radi o jednom organu, mozgu, koji svojom plastičnošću, te mogućnostima prilagodbe i promjene neprestano pomiče granice našeg razumijevanja i očekivanja. Poznato je da su epigenetski procesi koji su pod utjecajem okoline i naših iskustava odgovorni za ekspresiju gena pa tako i onih vezanih za reguliranje osjećaja straha i naših reakcija na podražaje.

Biološki pristup

Biološki su procesi posredovani sustavom neuroprijenosnika u sinapsama, posebice serotonina, noradrenalina, GABA-e, dominantno u limbičkom sustavu i amigdalama. Također znamo kako se djelovanjem psihoterapije na plastičnost mozga potiče formiranje novih sinaptičkih veza koje će biti snažnije i kasnije će se više koristiti. Pretpostavke su kako je upravo kombinacija psihofarmaka koji djeluju na sustav neuroprijenosnika (antidepresivi) i psihoterapije najuspješnija metoda liječenja. Djelovanjem antidepresiva na svojevrstan način potičemo plastičnost sinapse, omogućavamo lakše moduliranje sinapse putem psihoterapije. Nije zanemariv, naprotiv vrlo je značajan i anksiolitički učinak antidepresiva u užem smislu, odnosno stišavanje ekscitiranog vegetativnog sustava što omogućuje normalizaciju vitalnih i nagonskih funkcija, te primjereniju pažnju i koncentraciju koje su neophodne za aktivno sudjelovanje u psihoterapijskom procesu. 

Psihodinamski pristup

S druge strane, razumijevanje anksioznosti s psihodinamskog aspekta, ima svoje uporište u raznim modelima i teorijama. Nezaobilazni su Freudov psihoanalitički model, teorija objektnih odnosa, itd. Psihoanalitički model se temelji na pretpostavci da je ljudsko ponašanje određeno intrapsihičkim impulsima, željama, motivima i konfliktima. Za Freuda postoje tri faze razvoja koncepta anksioznosti. U prvom razdoblju je povezano s neurozom straha i njezinim odnosom sa seksualnim životom. U drugom razdoblju je razradio odnos između anksioznosti i potisnutog libida, dok u trećem razdoblju raspravlja o odnosu anksioznosti i mentalnog aparata. Opisao je odnos između anksioznosti, boli i tuge za objektom. Prema tome anksioznost je reakcija na opasnost koja nastaje gubitkom objekta i, pomicanjem, na reakciju prijetnje gubitka.

Liječenje anksioznosti

Tablica 1. Preporučene doze lijekova (registriranih u Hrvatskoj) koji se koriste u terapiji paničnog poremećaja

Ime lijeka

Početna doza (mg/dan)

Održavanje (mg/dan)

Triciklički antidepresivi

 

 

klomipramin

5-12,5

50-125

SIPPS

 

 

citalopram

10

20-40

escitalopram

5

10-20

fluoksetin

2-5

20-60

fluvoksamin

50

50-100

paroksetin

10

20-60

sertralin

12.5 – 25

50-200

SNRI

 

 

venlafaksin

6,25-25

50-150

duloksetin

30

60-120

RIMA

 

 

moklobemid

50

300-600

Benzodiazepini

 

 

alprazolam

0,25-0,5 tid

0,5-2 tid

diazepam

2-5 bid

5-15 bid

klonazepam

0,25-0,5 bid

0,5-2 tid

lorazepam

0,25-0,5 bid

0,5-2 bid

Ostali

 

 

Na-valproat

125 bid

500-750 bid

pregabalin

25-150 bid

150-600 bid ili tid

 SIPPS = selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina; SNRI = inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina; RIMA = reverzibilni i selektivni inhibitori monoaminooksidaze; bid = dvaput dnevno; tid = triput dnevno

Antidepresivi

Kako smo već naveli, s biološkog aspekta, ključnu ulogu u regulaciji anksioznosti ima serotoninski sustav što je dokazano nizom znanstvenih istraživanja i kliničkih iskustava. Poznato je kako ljudi s različitim genetskim modifikacijama serotoninskog transportera na sinapsi različito reagiraju na opasnost i imaju različiti intenzitet anksioznih reakcija. Djelovanjem selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SIPPS) na navedeni transporter omogućujemo nakupljanje većih količina serotonina u sinapsi što rezultira kliničkim poboljšanjem anksioznih smetnji. SIPPS-i su velika skupina antidepresiva koji su prema svim smjernicama za liječenje anksioznosti i depresije prva linija liječenja. Svima je zajedničko osnovno djelovanje na serotoninski transporter uz druge „sekundarne“ učinke na razne receptorske sustave čije djelovanje često koristimo u liječenju simptoma anksioznosti i depresije. Escitalopram je „najselektivniji“, djelujući gotovo isključivo na serotoninski transporter smanjujući mogućnost nuspojava koje su uglavnom vezane za djelovanje za druge receptorske sustave (adrenergički, kolinergički, histaminski), sertralin djeluje i na inhibiciju dopaminskog transportera, te sigma 1 receptora. Paroksetin djeluje i na noradrenergički transporter, te kolinergički i histaminski sustav. Fluvoksamin djeluje nešto značajnije i na sigma 1 receptore. SIPPS-i se nerijetko kombiniraju s antidepresivima drugih skupina ukoliko se monoterapijom ne uspije postići zadovoljavajuća stabilizacija stanja i smirivanje simptoma. Česte su kombinacije s mirtazapinom koji je noradrenergički i specifični serotonergički antidepresiv (tetraciklički antidepresiv), djelujući dominantno na histaminske H1 receptore, alfa2 adrenergičke receptore, te serotoninske 5HT2 receptore. Antidepresivi s djelovanjem na serotoninski, noradrenalinski i/ili dopaminski transporter, tzv. dualni antidepresivi se također često kombiniraju (duloksetin, venlafaksin, bupropion). Potrebno je spomenuti i trazodon (SARI -  serotoninski antagonist i inhibitor ponovne pohrane) koji je agonist i antagonist raznih serotoninskih receptora, antagonist adrenergičkih receptora, slabi inhibitor ponovne pohrane serotonina i slabi antagonist histaminskih receptora sa izraženijim hipnotičkim djelovanjem. Vortioksetin svoje djelovanje uglavnom ostvaruje djelujući direktno na serotoninske receptore, tek u manjoj mjeri na serotoninski transporter omogućavajući nešto brži mehanizam djelovanja.

Neselektivni antidepresivi, triciklički, inhibitori monoaminooksidaze, iako potentni i učinkoviti antidepresivni i anksiolitici, sve se rjeđe koriste zbog izraženijih nuspojava te lošijeg sigurnosnog profila. Uglavnom se koriste kao monoterapija u slučajevima refrakternih depresija i anksioznosti.

Anksiolitici

Anksiolitici, kao zasebna skupina, su lijekovi kako im i samo ime kaže, lijekovi za liječenje anksioznosti. Sigurno najčešće korišteni i najpropisivaniji psihofarmaci, ali i među najpropisivanijim lijekovima općenito. Lijekovi su to s brzim djelovanjem, djelovanjem na GABA receptore učinkovito umiruju simptome anksioznosti dovodeći do osjećaja umirenja, sedacije i opuštanja. Primjenjuju se gotovo u svim situacijama kao „prva pomoć“ kod nesanica, nemira uslijed kriznih stanja ili poremećaja prilagodbe, sedacije kod psihomotorne agitiranosti u psihičkim ili organskim poremećajima do miorelaksacije kod epileptičkih ataka ili akutnog lumbosakralnog sindroma. Unatoč snažnom, brzom i učinkovitom djelovanju ovi lijekovi ne dolaze „besplatno“, naime djeluju relativno kratko, brzo dovode do stvaranja tolerancije i potrebe za sve češćim uzimanjem sve većih doza uzrokujući nerijetko prave sindrome ovisnosti. Zbog toga je neophodno strogo kontrolirati njihovu primjenu, količinu i trajanje, te što prije uvesti u terapiju antidepresive koji ne dovode do razvoja ovisnosti, a jednako su učinkoviti u liječenju anksioznosti. Korištenje anksiolitika kao monoterapije bi trebalo ograničiti samo na akutna i krizna stanja radi kratkotrajne anksiolize i hipnoze.

Kombinacije antidepresiva i anksiolitika su apsolutno opravdane tijekom uvođenja antidepresiva u terapiju, koji zbog specifičnosti djelovanja na početku uzimanja izazivaju razne neugodne senzacije (nemir, napetost, gastrointestinalne smetnje, glavobolju…). Kako bi se iste umanjile antidepresivi se uvode postepenim doziranjem s polovicom preporučene početne doze kroz tjedan dana, te se preporučuju anksiolitici kao pomoć u kupiranju navedenih smetnji, ako se jave. Također, očekivano djelovanje antidepresiva je kroz 2 do 6 tjedana, obično 4 tjedna, te je u tom periodu također potrebno omogućiti pacijentima smirivanje smetnji pomoću anksiolitika. Nakon navedenog perioda moralo bi se razmišljati o ukidanju anksiolitika ili uzimanju samo prema potrebi.

Antiepileptici ili stabilizatori raspoloženja

Za liječenje anksioznosti se u zadnje vrijeme sve češće koristi pregabalin. Pregabalin je antiepileptik, blokator alfa-2-delta podjedinice kalcijevih kanala, smanjujući na taj način podražljivost živca. U neurologiji se koristi kao adjuvantna terapija parcijalnih epileptičkih napada. Također je snažan anksiolitik te je od nedavno registriran i za liječenje generaliziranog anksioznog poremećaja. Koristi i za liječenje neuropatske boli, fibromialgije, sindroma nemirnih nogu. Može se koristiti i u kombinaciji s antidepresivima obzirom na povoljan interakcijski profil, često kao alternativa anksioliticima, pa i hipnoticima i sedativima radi nešto izraženijeg sedativnog učinka u početku uzimanja.

Stabilizatori raspoloženja poput valproične kiseline, lamotrigina, karbamazepina također imaju anksiolitički učinak, no ne koriste se kao monoterapija u liječenju anksioznosti, te za isto nisu registrirani. Njihov anksiolitički učinak je primjetan u drugim psihičkim poremećajima (BAP) gdje je anksioznost često prisutna.

Anksiolitički učinak je svojstven i za antipsihotike prve i druge generacije, no zbog istih razloga ova skupina lijekova nije detaljnije razmatrana.   

Psihoterapija

Psihoterapija je, uz psihofarmake, metoda izbora u liječenju anksioznih poremećaja. Kako smo već naveli najbolji se rezultati postižu kombinacijom psihofarmaka i psihoterapije.

Za psihoterapiju općenito možemo reći kako je to oblik terapije, gdje se u terapijske svrhe koristi razgovor, iako postoje i drugi oblici terapije koji koriste i drugačije oblike komunikacije poput pisane riječi, likovnog izraza, drame, pripovijetke, glazbe ili terapijskog dodira. Psihoterapija se pojavljuje unutar strukturiranog susreta između školovanog psihoterapeuta i klijenta (klijenata).

Brojni su psihoterapijski pristupi, metode, tehnike. Počeci psihoterapije sežu u 19. stoljeće s Freudovom psihoanalizom, a doživljavaju svoju ekspanziju u 20. stoljeću, posebice u drugoj polovici 20. stoljeća raznim drugim pristupima (gestalt, sistemski, narativni, humanistički, somatski…).

Kognitivno bihevioralna psihoterapija (KBT)

Kao metoda izbora u liječenju anksioznih poremećaja se nameće kognitivno bihevioralna terapija kao efikasan oblik psihoterapije čija je učinkovitost dokazana brojnim kliničkim studijima. Korijeni KBT-a sežu u razvitak bihevioralne terapije u ranom 20. stoljeću, koreliraju s razvojem kognitivne terapije u 1960-im godinama i posljedičnom spajanju ovih tehnika.

Glavne smjernice kognitivno bihevioralne terapije su da terapeut i bolesnik rade zajedno kao tim u identificiranju i rješavanju problema. Terapeut pomaže bolesnicima da nadvladaju poteškoće, mijenjajući svoje misli, ponašanje i emocionalne odgovore. Kada su ljudi u distresu, često je prisutna distorzija mišljenja. Kognitivna terapija pomaže identifikaciju takvih misli i njihovu evaluaciju u odnosu na realitet, uči kako mijenjati distorzirane misli kako bi se osjećali bolje. Kognitivno bihevioralna terapija spada među "najbrže" terapije po postizanju željenih terapijskih rezultata.

Zaključak

Anksioznost je moguće uspješno liječiti i izliječiti opisanim metodama zbog čega je nužno na vrijeme prepoznati simptome anksioznosti i obratiti se liječniku.

Anksioznost je, posebice u današnje vrijeme, jedan od najčešćih psihičkih poremećaja. Posljedica je to sve izraženijih zahtjeva okoline, preplavljenosti informacijama, potrebama i mogućnostima koje često prelaze okvire osobnih mentalnih kapaciteta dovodeći do porasta frustracija, intrapsihičkih konflikata i nezadovoljstva. Anksioznost i iscrpljenje, ukoliko se ne liječe, vremenom dovode do razvoja depresivnog poremećaja i sve izraženijih funkcionalnih deficita što čini začarani krug poremećaja.

Anksioznost je potrebno razlikovati od „normalnog“ straha, treme ili situacijske anksioznosti kako bi se liječenje započelo na vrijeme. Opisanim metodama liječenja i njihovim kombinacijama anksioznost je moguće uspješno liječiti i izliječiti, a kontinuiranom psihoterapijom je moguće mijenjati obrasce ponašanja, razmišljanja i osjećanja kako bi osnažili i ojačali vlastite mentalne kapacitete i spriječili ponovno javljanje smetnji.

Literatura

  1. R. Gregurek, A. Ražić Pavičić, R. Gregurek ml.: anksioznost: psihodinamski i neurobiološki dijalog. Soc. Psihijat. Vol. 45 (2017) br. 2, str. 117-124
  2. https://www.cybermed.hr/clanci/kognitivno_bihevioralna_terapija; stipe drmić, dr. Med, kognitivno bihevioralna terapija, 27.08.2019, psihijatrijska bolnica "sveti ivan"
  3. https://psihonet.net/vrste-psihoterapije/
  4. N. Mimica, S. Štrkalj Ivezić, V. Folnegović šmalc: Farmakološke smjernice za liječenje anksioznih poremećaja osim posttraumatskoga stresnog poremećaja; Medix, srpanj 2007; 71.

OGLASI
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
PLIVIT total energyIbuxin RapidPlivit C 1000 Plus
OGLAS
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Maxflu
VIDEO GALERIJA
20:57
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: