x
x

Antidepresivi u liječenju anksioznih poremećaja

  Prim.dr.sc. Suzana Kudlek Mikulić, spec. psihijatar

  30.10.2023.

Anksioznost kao simptom prati većinu psihičkih poremećaja. Kada anksioznost prijeđe u prolongirano stanje nesigurnosti i straha i počne ozbiljno štetiti svakodnevnom funkcioniranju, govori se o anksioznom poremećaju. Anksioznost i pretjerana zabrinutost ključni su simptomi anksioznih poremećaja. Terapija anksioznih poremećaja prvenstveno bi se trebala provoditi antidepresivima, no na početku liječenja korisni su i anksiolitici.

Antidepresivi u liječenju anksioznih poremećaja

Uvod

Anksioznost je stanje karakterizirano osjećajem ustrašenosti praćeno tjelesnim simptomima, što upućuju na prekomjernu aktivnost vegetativnoga živčanog sustava. Ankioznost se razlikuje od straha koji je normalna fiziološka reakcija na poznati uzrok, tj. stvarni objekt.

Anksioznost i pretjerana zabrinutost ključni su simptomi anksioznih poremećaja. Anksiozni poremećaji mogu se preklapati s velikim depresivnim poremećajem u nizu simptoma.

Anksiozni poremećaji imaju velik broj simptoma koji se međusobno preklapaju i često dolaze u komorbiditetu, ne samo s velikim depresivnim poremećajem nego i međusobno. Nerijetko se javljaju u komorbiditetu s drugim poremećajima kao što su  zlouporabe psihoaktivnih supstanci i alc., bipolarni afektivni poremećaj(BAP), sindroma kronične boli, poremećaja spavanja i drugih poremećaja. 

Podjela anksioznih poremećaja

Anksiozni poremećaji su:

  •  Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)
  •  Panični poremećaj
  •  Fobični anksiozni poremećaji (Agorafobija i Socijalna fobija)
  •  PTSP 

Generalizirani anksiozni poremećaj

Generalizirani anksiozni poremećaj manifestira se neodređenom ustrašenošću bez poznatog uzroka i razloga.

Generalizirani anksiozni poremećaj karakteriziran je tzv. slobodno-lebdećim strahom. Manifestira se neodređenom ustrašenošću bez poznatog uzroka i razloga. Ta ustrašenost je iracionalna i neproporcionalna spram realnih životnih situacijama i kao takva u potpunosti kompromitira adekvatno svakodnevno funkcioniranje. Kontinuirano prisutno iščekivanje nekog strašnog događaja u vidu anticipirajuće anksioznosti (strah od straha).

Generalizirani anksiozni poremećaj ima svoje psihička i fizička obilježja.

Psihički simptomi GAP-a su:

  • osjećaj ustrašenosti i ugroženosti
  • smetnje pažnje i koncentracije
  • poremećaji spavanja

 Tjelesni simptomi GAP-a su:

  • "knedla u grlu i nervoza u želucu"
  • drhtanje, grčenje ili napetosti u mišićima
  • bol u leđima i glavobolja
  • plitkoća daha, otežano disanje, stezanje u prsima
  • znojenje, hladne ruke i stopala, suha usta
  • ubrzano lupanje srca
  • česti proljevi i mokrenje

Osobe koje pate od GAP-a nisu u stanju obavljati svakodnevne poslove. Pretjerano se brinu oko niza različitih svakodnevnih situacija (obiteljskih, poslovnih, novčanih...i niza drugih). Navedena zabrinutost eskalira do tolikih razmjera da i sama pomisao na predstojeći dan i obveze trigerira visok stupanj anksioznosti sa svim psihičkim i fizičkim simptomima. Mogući su i panični napadi.

U neliječenih formi GAP-a osoba se počinje izolirati od okoline, izbjegavati socijalne kontakte, što na kraju često rezultira razvojem socijalne fobije.

Panični poremećaj

Panični napadaji prosječnog trajanja od 10-15 minuta javljaju se nenadano i osoba ih ne može predvidjeti.

Za panični poremećaj svojstveni su učestali panični napadi i intenzivan strah do nivoa straha od smrti. Panični napadaji prosječnog trajanja od 10-15 minuta javljaju se nenadano i osoba ih ne može predvidjeti. U vremenu između napada panike osoba je kontinuirano u strahu od javljanja novog napada.

Tjelesne manifestacije u vidu palpitacija, prekordijalne boli, preznojavanja, osjećaja gušenja, vertiginoznih smetnji i naleti crvenila su izuzetno jako izraženi, te su stoga osobe uvjerene da razvijaju srčani ili moždani infarkt. Osjećaju se kao da gube razum i da umiru. Ako se napad panike dogodi u nekom specifičnom prostoru, osobe s paničnim poremećajem počinju izbjegavati te prostore ili prostorije. Počinju izbjegavati npr. tramvaj, autobus, automobil, određene prostorije u kući ili stanu, prostorije na poslu… S vremenom se sve više zatvaraju u kuću i ne izlaze van te mogu razviti i agorafobiju - strah od otvorenog prostora.

Prije dolaska psihijatru na pregled osobe s paničnim poremećajem obično učine niz somatskih dijagnostičkih pretrage s obzirom na tjelesne simptome.

Fobični anksiozni poremećaji

Agorafobija je strah od otvorenih prostora i javnih mjesta na kojima je prisutno mnogo ljudi. Navedena mjesta u osobama izazivaju osjećaje ugroženosti zbog nemogućnosti brzog bijega u sigurnost vlastitog doma. Osoba osjeća intenzivan strah nalazeći se van svojega doma. Osjeća se ustrašeno, nezaštićeno, bespomoćno uz pojavu fizičkih simptoma kao što su: lupanje srca, naleti vrućine, preznojavanje… uz dodatni osjećaj gubitka kontrole, što dodatno pogoršava psihičko stanje osobe. Izlazak iz kuće postaje „nemoguća misija“ te oboljela osoba inzistira da uvijek bude u društvu članova obitelji.

Socijalna fobija je strah od ljudi i situacija u kojima se osoba osjeća „izloženom“. To može biti strah od javnih nastupa, govora pred mnoštvom ljudi, jedenja u društvu, strah od ispita, strah od gubitka kontrole...

Doživljavaju da ih drugi ljudi procjenjuju i možda osuđuju. Navedeni strah bude paralizirajući tako da te osobe izbjegavaju situacije koje im uzrokuju izrazitu neugodu. Javljaju se simptomi kao što su crvenilo preznojavanje, lupanje srca, teško disanje i osjećaj gušenja.

Pretjerani strah od socijalnih kontakata osobu psihički i fizički onemogućava u obavljanju obveza na poslu, u školi, u odlascima na društvena događanja i druženju s prijateljima. Osoba se povlači u sigurnost svog doma i pomalo postaje žrtva svojih strahova.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

PTSP je psihički poremećaj koji se može pojaviti kod ljudi koji su doživjeli traumatski događaj ili po život ugrožavajuće iskustvo.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je psihički poremećaj koji se može pojaviti kod ljudi koji su doživjeli traumatski događaj ili po život ugrožavajuće iskustvo kao što su npr. prirodna katastrofa, rat, teroristički napad, teška nezgoda, zlostavljanje, nasilje i sl. PTSP se može razviti čak i ako je osoba bila samo svjedok traumatskog događaja,

Svaka osoba izložena traumatskom iskustvu ne razvija PTSP. Rizični čimbenici koji doprinose nastanku poremećaja su: intenzitet traume, nedostatak socijalne podrške, raniji psihički poremećaji, spol, specifična struktura ličnost, proživljena ranija trauma…

Simptomi PTSP-a:

  • ponovno proživljavanje traumatskog iskustva
  • izbjegavanje svega što traumatiziranu osobu podsjeća na traumu
  • simptomi pojačane pobuđenosti
  • simptomi negativnih emocija i mišljenja

Navedena simptomatologija može biti toliko intenzivna da osobu ometa u svakodnevnom funkcioniranju.

Posttraumatski stresni poremećaj se najčešće javlja u komorbiditetu s drugim psihičkim poremećajima, a kod 80 % slučajeva je u pitanju još najmanje jedan poremećaj. Uglavnom su to veliki depresivni poremećaj, drugi anksiozni poremećaji, alkoholizam, ovisnosti o psihoaktivnim tvarima i poremećaji ličnosti. Sukladno tome, i liječenje je kompleksno, uz primjenu psihofarmakologije i psihoterapije.

Neliječeni PTSP prelazi u kronični PTSP ili u trajne promjene ličnosti koje su rezistentnije na terapiju.

Liječenje anksioznih poremećaja

Terapija anksioznih poremećaja prvenstveno bi se trebala provoditi antidepresivima. SIPPS-i ili selektivne inhibitore ponovnog unosa serotonina predstavljaju terapiju prvog izbora kod većine anksioznih poremećaja.

Terapija anksioznih poremećaja prvenstveno bi se trebala provoditi antidepresivima. Antidepresivi koji povećavaju raspoloživost serotonina putem blokade serotoninskog prijenosnika  također su učinkoviti u ublažavanju simptoma anksioznosti i straha u svakome od anksioznih poremećaja (generaliziranom anksioznom poremećaju, paničnom poremećaju, socijalnom anksioznom poremećaju i posttraumatskom stresnom poremećaju). Ovi spojevi uključuju SIPPS-e ili selektivne inhibitore ponovnog unosa serotonina. U liječenju se jednako uz SIPPS-e koriste i SNRI-e selektivne inhibitore ponovnog unosa noradrenalina i serotonina.

U nekih bolesnika, koji imaju samo socijalni anksiozni poremećaj, npr., anksioznost tijekom izvođenja aktivnosti, mogu biti korisni beta-blokatori, katkad i u kombinaciji s benzodiazepinima.

U početku liječenja najčešće trebamo uključiti i anksiolitike u terapiju, no navedeno bi trebalo biti kraćeg vremenskog trajanja. Benzodiazepini djeluju anksiolitički, antikonvulzivno, miorelaksirajuće i sedativno. Dobro su podnošljivi, sigurni i netoksični lijekovi i imaju brz početak djelovanja. Potrebno je naglasiti da je veliki nedostatak liječenja anksioznih poremećaja isključivo anksioliticima. Naime javlja se brzi razvoj tolerancije na benzodiazepine, što znači da je tijekom njihove upotrebe potrebna sve veća doza da bi se održao isti učinak. Kada se benzodiazepini koriste duže od 4-6 tjedana, do 40% pacijenata razvija ovisnost o lijeku.

Skupini SIPPS-a pripadaju: fluvoksamin, fluoksetin, sertralin, paroksetin, citalopram i escitalopram. Sigurni su lijekovi, visoko su učinkoviti, dobro se podnose, ne izazivaju ovisnost, nemaju značajniji utjecaj na druge organske sustave te predstavljaju terapiju prvog izbora kod većine anksioznih poremećaja. Ova skupina lijekova previđena je za dugotrajnije liječenje, a prema istraživanjima 72% pacijenata postiže remisiju nakon 8 tjedana.

Skupini SNRI-a pripadaju venlafaksin i duloksetin, dok mirtazapin pripada zasebnoj skupini antidepresiva koji se također koristi za liječenje anksioznih poremećaja.

Treba imati na umu da antidepresivi mogu u početku liječenja izazvati prolazno pogoršanje anksioznih simptoma.

Triciklički antidepresivi u liječenju anksioznih poremećaja danas su manje prisutni.

Ostali lijekovi koji se koriste u liječenju anksioznih poremećaja:

Beta-blokatori (npr. propranolol) mogu biti učinkoviti u smanjenju simptoma koji nastaju kao posljedica aktivacije autonomnog živčanog sustava, posebno kardiovaskularnih manifestacija anksioznosti. Navedena skupina lijekova pokazuje učinkovitost i kod simptoma ustezanja koji se mogu javiti nakon duže upotrebe anksiolitika.

Antipsihotici u nižim dozama nego u liječenju psihotičnih poremećaja, iako nemaju indikacijsko područje u tretmanu anksioznih poremećaja, pokazali su učinkovitost kod težih i dugotrajnih anksioznih poremećaja, posebice kada je anksioznost udružena s drugim psihičkim poremećajima

Literatura

  1. American Psychiatric Association. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders. 5. izd. (DSM-5). Washington, DC: American Psychiatric Association Press; 2013.
  2. Charney DS, Redmond DE Jr. Neurobiological mechanisms in human anxiety evidence supporting central noradrenergic hyperactivity. Neuropharmacology 1983;22(12B):1531–6.
  3. Clark DA, Beck AT. Cognitive theory and therapy of anxiety and depression: Convergence with neurobiological findings. Trends in Cognitive Sciences 2010;14:418–24.
  4. Kim MJ, Loucks RA, Palmer AL. The structural and functional connectivity of the amygdala: from normal emotion to pathological anxiety. Behav Brain Res 2011;223:403–10. doi: 10.1016/j. Bbr.2011.04.025.
  5. Martin EI, Ressler KJ, Binder E i sur. The Neurobiology of Anxiety Disorders: Brain Imaging, Genetics, and Psychoneuroendocrinology. Psychiatr Clin North Am 2009;32:549–75. doi: 10.1016/j. Psc.2009.05.004.
  6. Stahl SM. Stahl’s Essential Psychopharmacology. 4. izd. Cambridge University Press; 2013.
  7. Bergink V, van Megen HJ, Westenberg HG. Glutamate and anxiety. Eur Neuropsychopharmacol 2004;14:175–83

OGLASI
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
PLIVIT D 2000Zipantola PROTECTMaxflu
OGLAS
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
PLIVIT C 1000 Plus
VIDEO GALERIJA
20:57
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: