x
x

Imunomodulatorni učinak antibiotika u liječenju prostatitisa - 2. dio

  prof. dr. sc. Alemka Markotić

  28.01.2013.

U liječenju kroničnog prostatitisa uglavnom rabimo tri skupine antibiotika: kinolone, makrolide i tetracikline zbog njihove dobre penetracije u tkivo prostate i prostatičnu tekućinu.

Imunomodulatorni učinak antibiotika u liječenju prostatitisa - 2. dio
Ovi lijekovi osim antibakterijskog imaju značajno i imunomodulatorno, u prvom redu protuupalno djelovanje.

Tri različita čimbenika utječu na difuziju i koncentraciju antibiotika u tkivo prostate: liposolubilnost, konstanta disocijacije (pKa) i vezanje proteina. Normalni pH u prostatičnoj je tekućini 6,5-6,7, a povisuje se u kroničnom prostatitisu u rasponu od 7,0 do 8,3. Među dostupnim antibioticima beta-laktami imaju nizak pKa i lošu liposolubilnost te loše prodiru u prostatu (17). Dobra penetracija u tkivo prostate zabilježena je za tobramicin, netilmicin, sulfonamide, a prema nekim studijama i za nitrofurantoin, no najbolji su rezultati za sada pokazani za kinolone, makrolide i tetracikline (18). Ovi lijekovi međutim osim antibakterijskog imaju značajno i imunomodulatorno, u prvom redu protuupalno djelovanje (5, 19, 20). Iznenađuje međutim da ne postoje ne samo klinička nego ni bazična istraživanja koja bi pored antibakterijskog pokušala definirati i imunomodulatorno djelovanje kinolona, makrolida i tetraciklina u liječenju kroničnoga bakterijskog prostatitisa. Neka promišljanja i hipoteze u tom smislu dana su u nastavku teksta.

Makrolidi

Sposobnost nakupljanja makrolida u polimorfonuklearima znatna je potpora liječenju bakterijskih infekcija zbog njihova brzog nakupljanja u inficiranom tkivu te na taj način neutrofili poput „transportne službe" dovode dodatnu količinu lijeka na mjesto infekcije

Makrolidi osim ciljanog antibakterijskog djelovanja mogu imati važan imunomodulatorni učinak. Makrolidni antibiotici mogu imati jači ili slabiji učinak u modulaciji upale različitim mehanizmima: djelovanje na kemotaksiju upalnih stanica, sintezu citokina, ekspresiju adhezijskih molekula i produkciju reaktivnih metabolita kisika i dušikova oksida (NO). Makrolidi su sposobni akumulirati se u neutrofilima i makrofagima u znatno višim koncentracijama nego u izvanstaničnoj tekućini. Značajno inhibiraju proizvodnju proupalnih citokina kao što su interleukini (IL)-1, IL-6, IL-8 i čimbenik nekroze tumora alfa (TNF-α), vjerojatno djelujući na transkripcijski nuklearni faktor kappa B (NF-κB) ili aktivator protein 1 (AP-1). Također inhibiraju proliferaciju fibroblasta, angiogenezu i adheziju endotelnih stanica (5, 19, 20).

Sposobnost nakupljanja makrolida u polimorfonuklearima znatna je potpora liječenju bakterijskih infekcija zbog njihova brzog nakupljanja u inficiranom tkivu te na taj način neutrofili poput „transportne službe" dovode dodatnu količinu lijeka na mjesto infekcije (5, 19, 20). Ako međutim analiziramo imunomodulatorni učinak makrolida na neutrofile, vidjet ćemo da makrolidi imaju dvojni učinak na neutrofile. Na samom početku makrolidi aktiviraju neutrofile, nakon čega dolazi do inhibicije njihove aktivacije (inhibicija kemotaksije, degranulacije, oksidativnog praska, stvaranja proupalnih citokina - TNF-α, IL1-β, IL-6, IL-8, matriksnih metaloproteinaza, adhezijskih molekula i apoptoze u cilju smirivanja upale i zaštite okolnog tkiva. Osim inhibicije aktivacije neutrofila, makrolidi smanjuju nakupljanje neutrofila na mjestu upale (21).

Također je zapaženo da makrolidi imaju imunomodulatorni učinak i na monocite tako što pospješuju njihovu diferencijaciju u makrofage, potiču proces fagocitoze, osobito inicijalnu fazu endocitoze. S druge strane, kao i kod neutrofila i u makrofagima makrolidi inhibiraju stvaranje proupalnih citokina (TNF-α, IL-1α, IL-1β, IL-6, IL-12, čimbenika stimulacije rasta kolonija granulocita i makrofaga (GM-CSF) (21).

Makrolidi mogu izravno djelovati i na epitelne stanice, također smanjujući proizvodnju proupalnih citokina i kemokina, u prvom redu IL-8, ali i nekih drugih citokina kao IL-6 i GM-CSF. Pokazano je da makrolidi mogu utjecati na povećanje integriteta te smanjivati propusnost epitelnog sloja. Također mogu djelovati na povećano stvaranje defenzina, antimikrobnih peptida (19-21).

Djelovanje makrolida na faktore virulencije bakterija

Nedavno su objavljena i istraživanja koja pokazuju djelovanje makrolida na neke faktore virulencije bakterija u smislu smanjivanja njihove pokretljivosti i sposobnosti adherencije na stanice domaćina (22, 23). Osobito je važan učinak azitromicina i klaritromicina na ekspresiju faktora virulencije kod Pseudomonasa aeruginosae i sposobnost ove bakterije da stvara biofilm (24, 25). Azitromicin ima sposobnost djelovanja na sintezu homoserin laktona koji se nakuplja pri povišenoj koncentraciji ovih bakterija te alginata i na taj način dijelom inhibira nastanak biofilma (24, 25).

Azitromicin u liječenju prostatitisa uzrokovanog C. trachomatis, M. hominis i U. urealyticum

U zadnje vrijeme, iako nema sustavnih studija koje bi rasvijetlile imunomodulatorni učinak makrolida, u prvom redu azitromicina, u liječenju prostatitisa, javljaju se studije koje indirektno pokazuju korist od uključivanja azitromicina u liječenje različitih oblika prostatitisa. Azitromicin je prvi izbor u liječenju prostatitisa uzrokovanog Chlamydijom trachomatis, Mycoplasmom hominis i Ureaplasmom urealyticum u dozi od 4,5 g oralno tijekom tri tjedna u obliku pulsne terapije tri dana na tjedan u dozi od 1x500 mg na dan.

Azitormicin u liječenju kroničnog bakterijskog prostatitisa

Bez obzira na očito potentni imunomodulatorni i antiupalni učinak makrolida, ovaj njihov se učinak vidi tek nakon nekoliko tjedana ili mjeseci liječenja i to treba imati na umu kod procjene uspješnosti liječenja prostatitisa azitromicinom. Čak i u bolesnika u kojih nije dokazana infekcija bakterijama bilježi se značajno poboljšanje i smirivanje upalnih procesa pri administraciji makrolida.

Svoje važno mjesto dobio je međutim i u liječenju kroničnoga bakterijskog prostatitisa, najčešće u kombinaciji s fluorokinolonima u trajanju od 4 do 6 tjedana, također kao već opisana pulsna terapija (3). Spektar djelovanja makrolida dosta je širok i obuhvaća gram-pozitivne i gram-negativne patogene: Streptococcus pneumoniae, Staphylococcus aureus, Listeria monocytogenes, Neisseria spp., Moraxella catharralis, Haemophylus influenzae, Salmonella i Sighella spp., Legionella spp., Chlamydia trachomatis, Mycoplasmata, Mycobacterium avium, kao i anaerobe kao što su: Actinomyces spp., Clostridium spp. i Peptostreptococci i neke gljive (26, 27).

Nekoliko studija o kinetici makrolida pokazalo je da makrolidi dobro penetriraju u prostatu te da je koncentracija azitromicina i klaritromicina u tkivu prostate u muškaraca koji su liječeni s 500 ili 750 mg oralno bila 2,54 i 3,83 μg/ml, što je za azitromicin iznosilo 20 puta, a za klaritromicin dva puta više koncentracije od koncentracija u plazmi (28, 29). Također je u bolesnika s prostatitisom, koji uz to imaju prostatolite, a time i veću mogućnost stvaranja biofilma, važna primjena azitromicina u liječenju prostatitisa. Osim dobre penetracije u prostatu, djelovanje na biofilm i direktno na veći broj bakterija koje su važne u etiologiji prostatitisa, osim možda dvojbenog djelovanja na E. coli i Enterococce, pretpostavlja se da bi azitromicin mogao imati značajno imunomodulatorno djelovanje u liječenju kroničnoga bakterijskog prostatitisa. Azitromicin može u leukocitima inhibirati produkciju proupalnih citokina te pojačati ekspresiju IL-10, a u isto vrijeme sniziti regulaciju TLR4 signalnog puta preko NFκB, što bi moglo pomoći u rezoluciji kronične upale (30). Bez obzira na očito potentni imunomodulatorni i antiupalni učinak makrolida, ovaj njihov se učinak vidi tek nakon nekoliko tjedana ili mjeseci liječenja i to treba imati na umu kod procjene uspješnosti liječenja prostatitisa azitromicinom. Čak i u bolesnika u kojih nije dokazana infekcija bakterijama bilježi se značajno poboljšanje i smirivanje upalnih procesa pri administraciji makrolida (26).

Kinoloni

Kinoloni su lijekovi prvog izbora u liječenju kroničnoga bakterijskog prostatitisa u trajanju od četiri do šest tjedana, ali i liječenju upalnog oblika kronične zdjelične boli/nebakterijskog prostatitisa i neupalnog oblika kronične zdjelične boli/prostatodinije. Nedavna naša studija pokazuje još bolji terapijski učinak u kombinaciji kinolona s makrolidima.

Ni za kinolone nemamo dovoljan broj studija koje bi razjasnile stvarni potencijal njihova imunomodulatornog djelovanja. Poznata je njihova sposobnost, kao i makrolida da se uspješno nakupljaju u stanicama s koncentracijom od oko dva do 10 puta višom nego što je njihova koncentracija u plazmi, a za grepafloksacin je izmjerena čak 66 puta viša koncentracija u leukocitima nego u plazmi (19). Spoznaje o protuupalnom djelovanju kinolona ovise o pokusnim modelima i stanicama koje su upotrijebljene u različitim studijama, tako da za kinolone još imamo različite, pa dijelom i kontradiktorne podatke. Imunomodulatorno djelovanje kinolona može ovisiti i o vrsti primijenjenog kinolona, a najveći broj istraživanja o imunomodulatornom djelovanju kinolona za sada je proveden s moksifloksacinom te ciprofloksacinom (5, 19).

Jedna je studija pokazala inhibitorno djelovanje moksifloksacina na oslobađanje proupalnih citokina iz ljudskih monocita aktiviranih lipopolisaharidom (LPS). Inhibicija je zabilježena na razini upalnih medijatora koji se oslobađaju u sklopu triju signalnih putova važnih u procesu upale: NF-κB, protein kinaza aktivirana mitogenom ERK i c-Jun N-terminalna kinaza (JNK) (31, 32). Nedavno je zapažena i uloga kinolona u regulaciji apoptoze neutrofila. Jedan od homeostatskih mehanizama na mjestu upale jest proces konstitutivne apoptoze, kojim se na mjestu infekcije kontrolira razina upalnog procesa. Zapaženo je da su različiti kinoloni različito modulirali ove procese. Dok je tosufloksacin odgađao smrt neutrofila općenito, pa tako i apoptozu, neki drugi kinoloni kao: ofloksacin, lomefloksacin, fleroksacin, sparfloksacin i levofloksacin značajno su promovirali smrt neutrofila, bez učinka na konstitutivnu apoptozu neutrofila (33).

Kao ni za makrolide, ni za kinolone ne postoje studije koje pokazuju imunomodulatorni učinak ciprofloksacina u liječenju prostatitisa. Kinoloni su lijekovi prvog izbora u liječenju kroničnoga bakterijskog prostatitisa u trajanju od četiri do šest tjedana, ali i liječenju upalnog oblika kronične zdjelične boli/nebakterijskog prostatitisa i neupalnog oblika kronične zdjelične boli/prostatodinije. Nedavna naša studija pokazuje još bolji terapijski učinak u kombinaciji kinolona s makrolidima (34). Iako se indirektno iz provedenih studija može zaključiti da osim antibakterijskog, kinoloni sami ili u kombinaciji s makrolidima imaju značajno imunomodulatorno djelovanje u liječenju prostatitisa, za sada ne postoje kliničke, ali ni in vitro i in vivo studije koje bi potvrdile ove hipoteze. Jedna jedina nedavna studija pokušala je povezati sniženje razine IL-6 u ejakulatu i urinu uzetom nakon ejakulacije u bolesnika s upalnim obIikom kronične zdjelične boli liječenih ciprofloksacinom. Autori pokušavaju objasniti sniženje razine IL-6 antibakterijskim, kao i mogućim imunomodulatornim učinkom ciprofloksacina (35). Potrebne su međutim sustavne, dobro planirane studije koje bi pokazale stvarni imunomodulatorni potencijal kinolona tijekom liječenja različitih oblika prostatitisa.

Tetraciklini

U ciljanom liječenju prostatitisa uzrokovanih Chlamyidijom trachomatis i Ureaplasmom urealyticum doksiciklin dolazi po izboru na drugo mjesto iza azitromicina. Pimjenjuje se 2x100 mg na dan, oralno u ukupnom trajanju od 3 do 4 tjedna.

Tetraciklini su potentni imunomodulatori (5, 19, 36), a najvažnije imunomodulatorno svojstvo tetraciklina je njihov inhibitorni učinak na matriksne metaloproteinaze (MMP).

Matriksne su metaloproteinaze porodica s više od 20 enzima koji imaju različite funkcije. Na osnovi specifičnosti njihova supstrata i funkcije MMP dijelimo na: gelatinaze (MMP-2, MMP-9), kolagenaze (MMP-1, MMP-8, MMP-13), stromelizine (MMP-3, MMP-10), membranske vrste MMP-a (MT-MMP, MT1-MMP, MT1-MMP-3) te druge (matrilizin, MMP-7; stromelizin, MMP-11 i metaloelastaze, MMP-12) (37, 38).

Jedna od glavnih funkcija MMP-a jest razgradnja izvanstaničnog matriksa (ECM, od engl. extracellular matrix). ECM je kompleksna mreža strukturalnih i funkcionalnih makromolekula koje imaju važnu ulogu u morfogenezi organa i tkiva, održavanju stanične i tkivne strukture i funkcije (39), a sve je više spoznaja i o važnoj ulozi ECM-a tijekom različitih patoloških stanja, osobito infekcija. Osim što razgrađuju ECM, metaloproteinaze imaju slično djelovanje i na bazalne membrane, faktore rasta i površinske stanične receptore. U normalnim okolnostima konstitutivna ekspresija MMP-a je minimalna. Ekspresija MMP-a može biti regulirana faktorima rasta, citokinima, različitim kemijskim agensima, fizikalnim stresom i molekulama ECM-a. MMP secerniraju različite vrste stanica u inaktivnoj formi, a proteolitička im je aktivnost u tkivima regulirana enzimskom aktivacijom i inhibicijom (40). MMP se inaktiviraju uglavnom preko tkivnih inhibitora (TIMP) koji se visokim afinitetom vežu na katalitičko mjesto MMP-a. Do sada su opisana četiri TIMP-a (TIMP1-

TIMP4). TIMP produciraju različite vrste stanica, kao što su makrofagi, fibroblasti i polimorfonukleari (41).

Povećanu ekspresiju MMP-a nalazimo kod progresije karcinoma gdje mogu djelovati kao onkogeni i poticati invaziju i širenje metastaza praktično kod svih solidnih tumora. MMP igraju važnu ulogu i u angiogenezi, metastazama i oslobađanju faktora koji promoviraju tumorogenezu. Pri tomu su glavni proizvođači MMP-a stromalne i upalne stanice, prije nego tumorske stanice.

Brojni radovi opisuju značenje MMP-a i njihovih inhibitora (TIMP) u karcinomu prostate, dok svega nekoliko radova na animalnim modelima pokazuje potencijalnu ulogu MMP-a u prostatitisu. Povišena aktivnost MMP-2, MMP-7 i MMP-9 zabilježena je u lateralnom lobusu kod prostatitisa u štakora. Također je zabilježena korelacija MMP-a s infiltracijom leukocita i upalnim odgovorom. Pretpostavlja se da bi ove MMP mogle posredovati pri pratećoj atrofiji epitela i oštećenju tkiva u prostati štakora u kojih je pokusno induciran prostatitis (42). MMP i TIMP nađeni su u ejakulatu u muškaraca (43). U štakora su nađeni u eksprimatu prostate i izgleda da su pojedini MMP i TIMP specifični za različite lobuse prostate. Imunohistokemijski i western blot tehnikom analizirani su ventralni, lateralni, dorzalni i prednji lobusi u mladih i odraslih štakora. Najveća ekspresija TIMP-2 nađena je u lateralnom, zatim anteriornom pa dorzalnom lobusu, a najmanja u ventralnom lobusu i u mladih i u odraslih štakora. Također je zapaženo da su svi štakori s histološkom slikom prostatitisa u lateralnom lobusu imali pozitivan TIMP-2 u normalnom epitelu, čak i s intraluminalnom nakupinom neutrofila. S druge strane, TIMP-2 je bio reduciran ili ga uopće nije bilo u epitelu s intraepitelnim leukocitima ili kod periduktalne dezorganizacije strome i infiltracje mononuklearima. Međutim TIMP-2 nije bio induciran prostatitisom jer su i mladi štakori u svome lateralnom lobusu imali ekspresiju TIMP-2. Očito je da bi zbog svoje različite ekspresije u različitim lobusima prostate TIMP-2 mogao biti protein specifičan za lobus koji bi mogao igrati važnu ulogu u regulaciji aktivnosti MMP-a u ejakulatu i održavanju homeostaze u prostati (44). Kakva je uloga TIMP-a u razvoju prostatitisa i adenokarcinoma prostate tek će pokazati buduća istraživanja.

Doksiciklin je jedini poznat sintetski inhibitor MMP-a (45). Za sada jedina klinički nedvojbeno dokazana i prihvaćena imunomodulatorna uloga (antioksidativna, antiupalna) doksiciklina pokazana je u terapiji teških periodontalnih bolesti (46).

U ciljanom liječenju prostatitisa uzrokovanih Chlamyidijom trachomatis i Ureaplasmom urealyticum doksiciklin dolazi po izboru na drugo mjesto iza azitromicina. Pimjenjuje se 2x100 mg na dan, oralno u ukupnom trajanju od 3 do 4 tjedna (3). Do sada ne postoje međutim kliničke, ali ni in vitro i in vivo studije koje bi pokazale moguću imunomodulatornu ulogu doksiciklina u liječenju prostatitisa druge etiologije, kao što ne postoje ni studije u ljudi o ulozi MMP-a u imunopatogenezi prostatitisa. Već smo prethodno spomenuli veliku ulogu MMP-a u različitim karcinomima, pa tako i u karcinomu prostate, a poznato je da kronična upala pogoduje karcinogenezi i razvoju karcinoma prostate. Slijedom toga, valja očekivati da bi tijekom budućih istraživanja imunopatogeneze kroničnih prostatitisa mogle biti pokazane neke nove uloge doksiciklina u terapiji kroničnih prostatitisa. 

Zaključak

Imunobiologija prostate i imunoreakcije koje se javljaju u sindromu kroničnog prostatitisa još su nedovoljno istražene i nejasne. Ograničeni podaci postoje samo o ulozi receptora sličnih Tollu te proupalnih citokina i kemokina na razvoj kronične upale. Uloga drugih potencijalnih čimbenika kao što su metaloproteinaze, adhezijske molekule, upalne stanice i sl. gotovo je nepoznata. Potpuno je nepoznata potencijalna imunomodulatorna uloga najčešće upotrebljavanih antibiotika u liječenju sindroma kroničnog prostatitisa. Da bismo u budućnosti mogli bolje razumjeti, a onda i liječiti sindrom kroničnog prostatitisa te eventualno prevenirati razvoj karcinoma, potrebna su ekstenzivna klinička i bazična istraživanja ovog problema. 

Adresa za dopisivanje:
Prof. dr. sc. Alemka Markotić, dr. med.
Klinika za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević"
Odjel za znanstvena istraživanja
Odjel za kliničku imunologiju
10000 Zagreb, Mirogojska 8
e-mail: alemka.markotic@bfm.hr

Literatura

1. http://urologymatch.com/ProstateAnatomy.htm
2. McNEAL JE. Normal histology of the prostate. Am J Surg Pathol 1988;12:619-33.
3. ŠKERK V, ŠTIMAC G, KRAUS O. Suvremeno liječenje sindroma prostatitisa. Medix 2011;17:134-8.
4. KRIEGER JN, NYBERG L Jr, NICKEL JC. NIH consensus definition and classification of prostatitis. JAMA. 1999;282:236-7.
5. MARKOTIĆ A, CVETKO KRAJINOVIĆ L. Protuupalno djelovanje antibiotika. Infektol glasnik 2011;31:41-8.
6. GATTI G, RIVERO V, MOTRIH RD, MACCIONI M. Prostate epithelial cells can act as early sensors of infection by up-regulating TLR4 expression and proinflammatory mediators upon LPS stimulation. J Leukoc Biol 2006;79:989-98.
7. VYKHOVANETS EV, SHUKLA S, MacLENNAN GT, OLENA V, VYKHOVANETS OV, BODNER DR, GUPTA S. IL-1-induced post-transition effect of NF-kappa B provides time-dependent wave of signals for initial phase of intraprostatic inflammation. Prostate 2009;69:633-43.
8. MACKERN-OBERTI JP, MACCIONAI M, CUFFINI C, GATTI G, RIVERO VE. Susceptibility of prostate epithelial cells to chlamydia muridarum infection and their role in innate immunity by recruitment of intracellular Toll-like receptors 4 and 2 and MyD88 to the inclusion. Infect Immun 2006;74:6973-81.
9. MANTOVANI A, GARLANDA C, LOCATI M, RODRIGUEZ TV, FEO SG, SAVINO B, VECCHI A. Regulatory pathways in inflammation. Autoimmun Rev. 2007;7:8-11.
10. BONECCHI R, GALLIERA E, BORRONI EM, CORSI MM, LOCATI M, MANTOVANI A. Chemokines and chemokine receptors: an overview. Front Biosci. 2009;14:540-51.
11. HOCHREITER WW, NADLER RB, KOCH AE, CAMPBELL PL, LUDWIG M, WEIDNER W, SCHAEFFER AJ. Evaluation of the cytokines interleukin 8 and epithelial neutrophil activating peptide 78 as indicators of inflammation in prostatic secretions. Urology 2000;56:1025-9.
12. PENNA G, MONDAINI N, AMUCHASTEGUI S i sur. Seminal plasma cytokines and chemokines in prostate inflammation: interleukin 8 as predictive biomarker in chronic prostatitis/chronic pelvic pain syndrome and benign prostatic hyperplasia. Eur Urology 2007;51:524-33.
13. PAULIS G, CONTI E, VOLIANI S, BERTOZZI MA, SARTESCHI ML, FABRIS FM. Evaluation of the cytokines in genital secretions of patients with chronic prostatitis. Arch Ital Urol Andol 2003;75:179-86.
14. MILLER LJ, FISCHER KA, GORALNICK SJ i sur. Interleukin-10 levels in seminal plasma: implications for chronic prostatitis-chronic pelvic pain syndrome. J Urol 2002;167:753-6.
15. GERMANO G, ALLAVENA P, MANTOVANI A. Cytokines as a key component of cancer-related inflammation. Cytokine 2008;43:374-9.
16. PORTA C, LARGHI P, RIMOLDI M, TOTARO MG, ALLAVENA P, MANTOVANI A, SICA A. Cellular and molecular pathways linking inflammation and cancer. Immunobiology 2009;214:761-77.
17. LUZZI GA. Chronic prostatitis and chronic pelvic pain in men: aetiology, diagnosis and management. J Eur Acad Dermatol Venereol 2002;16:253-6.
18. CHARALABOPOULOS K, KARACHALIOS G, BALTOGGIANIS D, CHARALABOPOULOS A, GIANNAKOPOULOS X, SOFIKITIS N. Penetration of antimicrobial agents into the prostate. Chemotherapy 2003;49:269-79.
19. PARNHAM MJ. Immunomodulatory approaches to the treatment of infections. Infektol glasnik 2011;31:15-27.
20. ERAKOVIĆ HABER V. Makrolidi - više od antibiotika. Infektol glasnik 2011;31:29-39.
21. CULIĆ O, ERAKOVIĆ V, PARNHAM MJ. Anti-inflammatory effects of macrolide antibiotics. Eur J Pharmacol 2001;429:209-29.
22. SHRYOCK TR, MORTENSEN JE, BAUMHOLTZ M. The effect of macrolides on the expression of bacterial virulence mechanisms. J Antimicrob Ther 1998;41:37-46.
23. VRANEŠ J. Effect of subminimal inhibitory concentrations of azithromycin on adherence of Pseudomonas aeruginosa to polystyrene. J Chemother 2000;12:280-5.
24. TATEDA K, STANDIFORD TJ, PECHERE JC, YAMAGUCHY K. Regulatory effects of macrolides on bacterial virulence: potential role as quorum-sensing inhibitors. Curr Pharm Des 2004;10:3055-65.
25. PECHERE JC. Azithromycin reduces the production of virulence factors in Pseudomonas aeruginosa by inhibiting quorum sensing. Jpn J Antibiot 2001;54(Suppl.C):87-9.
26. PERLETTI G, SKERK V, MAGRI V i sur. Macrolides for the treatment of chronic bacterial prostatitis: an effective application of their unique pharmacokinetic and pharmacodynamic profile (Review). Mol Med Report 2011;4(6):1035-44.
27. GILBERT DN, MOELLERING RC, ELIOPOULOS GM, SANDE MA (eds): The Sanford Guide to Antimicrobial Therapy. 41st edition. Antimicrobial Therapy Inc., Sperrivylle, VA, pp 67-72, 2011.
28. FOULDS G, MADSEN P, COX C i sur. Concentration of azithromycin in human prostatic tissue. Eur J Clin Microbiol Infect Dis 1991;10:868-71.
29. GIANNOPOULOS A, KORATZANIS G, GIAMARELLOS-BOURBOULIS EJ i sur. Pharmacokinetics of clarithromycin in the prostate: implications for the treatment of chronic abacterial prostatitis. J Urol 2001;165:97-99.
30. VRANČIĆ M, BANJANAC M, NUJIĆ K i sur. Azithromycin distinctively modulates classical activation of human monocytes in vitro. Br J Pharmacol 2012;165:1348-60.
31. WEISS T, SHALIT I, BLAU H i sur. Anti-inflammatory effects of moxifloxacin on activated human monocytic cells: inhibition of NF-kappaB and mitogen-activated protein kinase activation and of synthesis of proinflammatory cytokines. Antimicrob Agents Chemother 2004;48:1974-82.
32. WERBER S, SHALIT I, FABIAN I, STEUER G, WEISS T, BLAU H. Moxifloxacin inhibits cytokine-induced MAP kinase and NF-kappaB activation as well as nitric oxide synthesis in a human respiratory epithelial cell line. J Antimicrob Chemother 2005;55:293-300.
33. AZUMA Y, OHURA K. Alteration of constitutive apoptosis in neutrophils by quinolones. Inflammation 2003;27:115-22.
34. MAGRI V, MONTANARI E, ŠKERK V i sur. Fluoroquinolone-macrolide combination therapy for chronic bacterial prostatitis: retrospective analysis of pathogen eradication rates, inflammatory findings and sexual dysfunction. Asian J Androl. 2011;13:819-27.
35. STANICK I, PLAS E, JUZA J, PFLÜGER H. Effect of antibiotic therapy on Interleukin-6 in fresh semen and postmasturbation urine samples of patients with chronic prostatitis/chronic pelvic pain syndrome. Urology 2008;72:336-9.
36. SAPADIN AN, FLEISCHMAYER R. Tetracyclines: nonantibiotic properties and their clinical implications. J Am Acad Dermatol 2006;54:258-65.
37. NAGASE H, WOESSNER JF. Matrix metalloproteinases. J Biol Chem 1999;274:21491-4.
38. WOESSNER JF. The family of matrix metalloproteinases. Ann NY Acad Sci 1994;732:11-21.
39. ROSSO F, GIORDANO A, BARBARISI M, BARBARISI A. From cell-ECM interactions to tissue engineering. J Cell Physiol 2004;199:174-80.
40. STEFFENSEN B, WALLON UM, OVERALL CM. Extracellular matrix binding properties of recombinant fibronectin type II-like modules of human 72-kDa gelatinase/type IV collagenase. High affinity binding to native type I collagen but not native type IV collagen. J Biol Chem 1995;270:11555-66.
41. BRAUN J, O΄CONNOR C. Measurement of proteases and antiproteases in bronchoalveolar lavage fluid. Eur Respir Rev 1999;9:76-85.
42. WILSON MJ, WOODSON M, WIEHR C, REDDY A, SINHA AA. Matrix metalloproteinases in the pathogenesis of estradiol-induced nonbacterial prostatitis in the lateral prostate lobe of the Wistar rat. Exp Mol Pathol. 2004; 77:7-17.
43. ZORN B, IHAN A, KOPITAR AN, KOLBEZEN M, SESEK-BRISKI A, MEDEN-VRTOVEC H. Changes in sperm apoptotic markers as related to seminal leukocytes and elastase. Reprod Biomed Online. 2010;21:84-92.
44. DELELLA FK, JUSTULIN LA Jr, FELISBINO SL. Tissue inhibitor of metalloproteinase-2 (TIMP-2) location in the ventral, lateral, dorsal and anterior lobes of rat prostate by immunohistochemistry. Cell Biol Int. 2007;31:229-34.
45. CORBITT CA, LIN J, LINDSEY ML. Mechanisms to inhibit matrix metalloproteinase activity: where are we in the development of clinically relevant inhibitors? Recent Pat Anticancer Drug Discov 2007;2:135-42.
46. SORSA T, TJÄDERHANE L, KONTTINEN YT i sur. Matrix metalloproteinases: contribution to pathogenesis, diagnosis and treatment of periodontal inflammation. Ann Med 2006;38:306-21.

Članak djelomično preuzet iz časopisa Medicus;2012:23(1):47-53.

OGLASI
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Zipantola PROTECTPLIVIT total energyGastal
VEZANI SADRŽAJ > <
OGLAS
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Olfen gel
VIDEO GALERIJA
20:57
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: