Suzan Kudlek Mikulić, dr. med. spec. psihijatar
24.01.2022.
Američki psiholog Herbert Freudenberger prvi puta je upotrijebio pojam „burnout“ 1970. godine kako bi opisao posljedice ozbiljnog stresa u zanimanjima koja su usmjerena pomaganju drugima. Danas je poznato da svaka osoba može osjetiti „burnout“, bez obzira na zanimanje. Burnout sindrom ili sindrom izgaranja tj. sagorijevanja je stanje emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti uzrokovane pretjeranim i dugotrajnim stresom.
Termini skrbnik ili njegovatelj se u svakodnevnom vokabularu ili miješaju ili poistovjećuju. S pravnog gledišta postoje određene razlike, no za potrebe ovog članka nije nužno ih razdvajati i strogo definirati u pravom smislu.
Skrbnikom ili njegovateljem se smatraju osobe koje skrbe o:
Zbog produljenja životnog vijeka, broj dementnih osoba se udvostručuje svakih dvadeset godina, te je postao globalni javnozdravstveni problem. Aktualno 50 milijuna ljudi u svijetu boluje od demencije, a predviđa se da će do 2050. ta brojka dostići 152 milijuna.
Demencija polako narušava svakodnevni život oboljelog, no snažno utječe i na život obitelji, odnosno neformalnog njegovatelja. Najčešće član obitelji postaje neformalni njegovatelj. Bez njegovatelja osobe s demencijom imaju lošiju kvalitetu života te su ranije i češće institucionalizirane. Obitelj se suočava s velikim promjenama vlastitih života i prilagođava ga potrebama osobe s demencijom. Neformalni njegovatelj mora znati puno o demenciji što uključuje i promjene raspoloženja, ponašanja, nemir, nemogućnosti obavljanja životnih funkcija, hranjenja, oblačenja, kretanja – sve do faze potpune nepokretnosti. Kod dementnog bolesnika učestalo se javljaju strahovi, halucinacije, paranoidne obrade realiteta do potpuno razrađenih deluzivnih sumanutosti uz povremenu agresiju ili agitaciju. Naposljetku kod oboljelog se javlja potpuni gubitak komunikacije. Tada njegovatelj uči prepoznati i neverbalnu komunikaciju bolesnika i njegove potrebe, no također će morati prepoznati i neke druge bolesti koje mogu nastupiti nevezano s osnovnom bolesti te pravovremeno zatražiti liječničku pomoć za iste. Za osobu oboljelu od demencije iznimno je važno zadržati njeno dostojanstvo. Neformalni njegovatelj obično je neplaćen, ima manje energije i vremena za svoje dotadašnje poslove što često može izazvati i financijski problem. U početku same bolesti najviše pati dementna osoba, dok u kasnijim fazama kako demencija progredira, više pati obitelj, odnosno neformalni njegovatelj. Smanjuju se socijalni kontakti, javljaju se tenzije među članovima obitelji zbog emocionalne i fizičke iscrpljenosti. Možemo slikovito opisati da se neformalni njegovatelji nalaze u „ulozi zatočenika“, osjećaju se zatočeni u svojoj ulozi, preopterećeni.
Obiteljski skrbnici zbog zahtjevnosti brige oko dementne osobe, pogotovo kako bolest napreduje prema kasnijim fazama učestalo više nisu u mogućnosti skrbiti za člana obitelji. Stoga se odlučuju na institucionalni smještaj oboljele osobe.
Važno je istaknuti metaanalizu koja je pokazala da su njegovatelji oboljelih od demencije izloženi većem stresu u odnosu na njegovatelje ne-dementnih bolesnika. Navedeni imaju povećan intenzitet depresivnih i tjelesnih simptoma - najčešće kardiovaskularnih bolesti, poglavito hipertenzije.
S obzirom da smo suočeni sa „tsunamijem demencije“ i opterećenje zdravstvenog i socijalnog sustava će postati neizdrživo ukoliko obiteljski njegovatelji ne budu adekvatno potpomognuti i podržani.
Druga metaanaliza pronašla je ukupnu stopu prevalencije od 33% i 44% za depresivne i anksiozne simptome kod raznih kategorija njegovatelja, te da su pod većim rizikom razvoja KV bolesti, naspram opće populacije.
Kod svih vrsta neformalnih njegovatelja kada dođe do iscrpljenja kapaciteta odlučuju se za institucionalizaciju bolesnika. Navedeno dovodi do osjećaja krivnje i daljnjeg produbljivanja depresivne simptomatologije, te čak i do ranijeg mortaliteta njegovatelja.
Stoga velika većina njegovatelja dementnih bolesnika kao i ostalih gore navedenih kategorija kojima su potrebni njegovatelji, imaju i sami intenzivne simptome koji zahtijevaju odgovarajuću medicinsku skrb.
Ranija istraživanja burnout sindroma prvotno su se odnosila na socijalne radnike i medicinske djelatnike. U posljednje vrijeme raste broj istraživanja koja se odnose na neformalne njegovatelje.
Socijalna i radna izolacija, narušeno zdravlje i negativna perspektiva budućnosti predstavljaju najznačajnije prediktore burnout sindroma kod njegovatelja. U najvećem postotku se odnosi na njegovatelje starijih osoba s demencijom, no javlja se uvelike i kod ostalih neformalni njegovatelja koji svakodnevno brinu i skrbe o osobama koje samostalno ne mogu funkcionirati.
Ranije je već rečeno da najčešće član obitelji postaje neformalni njegovatelj te kod njega, vrlo često, dolazi do sindroma sagorijevanja. Njegovatelji ili skrbnici su najčešće ženskog spola (supruge ili kćeri). Obitelj je suočena s velikim promjenama. U raznim aspektima svakodnevnog života dolazi do prilagodbe prema potrebama osoba s teškoćama.
Briga za druge ima niz pozitivnih učinaka, ali je i u direktnoj svezi s emocionalnim stresom, fizičkom iscrpljenošću, narušenim društvenim aktivnostima, poremećenim apetitom i snom, te povećanim mortalitetom i rizikom za razvoj psihičkih poremećaja njegovatelja.
Neformalni njegovatelj provodi većinu vremena uz osobu koju njeguje, brine se o njoj (odijeva, hrani, kupa, posprema dom) što uzrokuje stres, fizičku i psihičku iscrpljenost. Ukoliko njegovatelj nema podršku drugih dolazi do negativnih utjecaja na njegovo zdravlje.
Koncept burnouta temelji se na povezanosti stresa i brige za oboljelog te posljedičnih simptoma.
Karakteriziraju ga tri dimenzije:
1. emocionalna i fizička ili tjelesna iscrpljenost,
2. depersonalizacija,
3. redukcija osobnog zadovoljstva i osobne ispunjenosti (doživljaj skrbi kao negativne i neučinkovite).
Najčešći znakovi sindroma sagorijevanja su:
1. - osjećaj emocionalne iscrpljenosti kroz gubitak osjećaja osobne vrijednosti, negativizam, osjećaj bespomoćnosti i beznađa, pesimizam, razdražljivost i niska tolerancija na frustraciju, srdžba, neprijateljstvo, sumnjičavost, rigidnost i neprilagodljivost, povlačenje u socijalnim kontaktima, učestaliji sukobi i agresivni ispadi, povećana upotreba alkohola, duhana, stimulirajućih sredstava i lijekova, komunikacijske poteškoće.
- osjećaj tjelesne iscrpljenosti kroz tjelesne simptome u vidu glavobolje, bolova u leđima, poteškoće disanja, spavanja i prehrane te gastrointestinalni poremećaji.
2. depersonalizacija se odnosi na bezosjećajan i ravnodušan odnos prema korisnicima. Ovaj negativan stav može prerasti u grubo, neosjetljivo ili čak neprilagođeno ponašanje prema njima (dehumanizacija) ili povlačenje od njih.
3. redukcija osobnog zadovoljstva i osobne ispunjenosti (doživljaj skrbi kao negativne i neučinkovite).
Kada se emocionalne rezerve iscrpe, čovjek više nije sposoban davati se drugima.
Neformalnim njegovateljima također je potrebna pomoć, razgovor i razumijevanje.
Neki autori spominju i pojam "zamor suosjećanja" koji podrazumijeva smanjenje kapaciteta suosjećanja kao posljedice iscrpljenosti uslijed apsorbiranja patnje drugih osoba.
Zamor suosjećanja je poremećaj karakteriziran izuzetnom emocionalnom i fizičkom iscrpljenošću, a najčešće se pojavljuje kod liječnika, medicinskih sestara i socijalnih radnika, ali i kod neformalnih njegovatelja. Zamor suosjećanja zahvaća njihov profesionalni, ali i privatni život. Neki od simptoma koji se mogu pojaviti su: otežana koncentracija, bezvoljnost, iscrpljenost i razdražljivost.
Potrebno je njegovateljima omogućiti savjete liječnika, socijalnih službi i profesionalnih njegovatelja (koji povremeno pomažu oboljelima i njihovim obiteljima u njihovim domovima).
|
