Je li razvoj reumatoidnog artritisa povezan s nekom dominantnom patologijom?

Za razliku od psorijaze koja je imunološka bolest i koja ovisi o dominantnom putu interleukina-23-interleukina-17, reumatoidni artritis ima više potencijalnih patofizioloških mehanizama koji dovode do iste kliničke slike.

Bolest napreduje od pretkliničkog reumatoidnog artritisa kroz kroničnu bolest i uključuje putove i stanične linije koje se mogu razlikovati među pojedinim bolesnicima što sve dovodi do kompliciranih terapija.

Dominacija jednog patofiziološkog puta daje i različit klinički odgovor na ciljanju terapiju iako je klinički fenotip sličan.

Kad bi mogli točno identificirati specifični patogeni mehanizama kod pojedinih bolesnika mogli bi poboljšati i ciljane rezultate terapije.

Koji su najivažniji čimbenici rizika za razvoj reumatoidnog artritisa?

Najistaknutiji faktor rizika za reumatoidni artritis je genetski. Za srodnike u prvom koljenu rizik od bolesti je povećan za faktor 2 do 5. HLA-DR lokus je najvažnija genetska povezanost. Najistaknutiji čimbenik rizika za razvoj reumatoidnog artritisa je pušenje. Strategije prevencije bolesti razvijaju se za osobe za koje se smatra da imaju rizik od razvoja bolesti na temelju obiteljske anamneze, statusa autoantitijela, genetskih čimbenika rizika ili kombinacije ovih nalaza, kao i za osobe s vrlo ranim stadijima bolova u zglobovima ili upala, prije nego što je reumatoidni artritis definitivno dijagnosticiran.

Je li reumatoidni artritis povezan s povećanim rizikom od kardiovaskularnih bolesti?

Bolesnici s reumatoidnim artritisom imaju povećan rizik od smrti. Kardiovaskularne bolesti najčešći su uzrok prerane smrti, a povećan rizik od kardiovaskularnih bolesti kod reumatoidnog artritisa pripisuje se kombinaciji kronične upale i dobro dokumentiranih čimbenika rizika za kardiovaskularne bolesti kao što su hipertenzija i dislipidemija. Tradicionalni čimbenici rizika (npr. povišene razine LDL kolesterola) imaju slabiju korelaciju s kardiovaskularnim rizikom kod reumatoidnog artritisa nego u općoj populaciji. Nedavne studije su pokazale koronarnu mikrovaskularnu disfunkciju kod pacijenata s reumatoidnim artritisom, poput one koja se vidi kod pacijenata s dijabetesom, što vjerojatno doprinosi prekomjernoj smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti.

Koji lijek primijeniti u početnom liječenju reumatoidnog artritisa?

Terapijski pristupi i ishodi kod bolesnika s reumatoidnim artritisom dramatično su se poboljšali u posljednja tri desetljeća s pojavom ciljanih terapija. Rana dijagnoza i intervencija s antireumatskim lijekom koji modificira bolest ostaju kamen temeljac liječenja za kontrolu upale, sprječavanje oštećenja zglobova i organa i smanjenje rizika od smrti. Unatoč pojavi novih terapija koje ciljaju na široki niz mehanizama, glavno uporište za početno liječenje reumatoidnog artritisa ostaje niska doza metotreksata, a 25 do 40% pacijenata ima značajno poboljšanje samo s metotreksatom. Neadekvatni odgovori na metotreksat zahtijevaju dodavanje drugog lijeka, obično biološkog ili inhibitora Janus kinaze. Istražuju se metode stratifikacije pacijenata kako bi se identificirali oni koji će vjerojatno imati odgovor na određeno liječenje, čime se poboljšava odabir lijekova. Do danas, međutim, niti jedna kombinacija biomarkera (npr. razine citokina u krvi), analiza tkiva (npr. histopatološki obrasci ili procjene transkriptoma) ili genetskih markera (npr. jednonukleotidni polimorfizmi) nije pokazala da pomaže u donošenje odluka u klinička praksa. Racionalni odabir lijekova ostaje kritična nezadovoljena potreba, a bit će ključan razvoj alternativnih taksonomija temeljenih na patogenezi bolesti. Cilj terapije je klinička remisija, ali se često ne postiže kod bolesnika s reumatoidnim artritisom.