Teška astma je složena i heterogena bolest koja kliničara stavlja pred težak zadatak razlikovanja bolesnika prema rizičnim manifestacijama bolesti (fenotipovi) i specifi čnim patofiziološkim mehanizmima u podlozi bolesti (endotipovi), a sve u cilju odabira što učinkovitijeg liječenja prilagođenog potrebama pojedinog bolesnika.

Dosadašnja istraživanja i pokušaji fenotipiziranja bolesnika s astmom, pa tako i teškom astmom, kod djece nisu dovela do jednoznačnog zaključka, osim već otprije poznatih činjenica da najveći dio djece ima atopiju s višestrukim preosjetljivostima (nerijetko kombinacija nutritivnih i aeroalergena, uloga plijesni), reverzibilnu bronhoopstrukciju i rane znakove remodelacije bronha. Samo mali broj djece ima trajnu bronhoopstrukciju (FEV1< 80%). Endotipovi teške astme ne razlikuju se od onih opisanih u astmi općenito: tip 2 (visoki Th2; eozinofi li u serumu i sputumu, visoki IgE, FeNO; ključni citokini IL-4, IL-5, IL-13) i ne-tip 2 (niski Th2, neutrofi lna, paucigranulocitna ili miješana upala; ključni citokini IL-8, IL-17, IL-22). Tip 2 je češći endotip kod djece i za njega postoji dostupna i odobrena biološka terapija (anti-IgE i anti-IL-5). Ne-tip 2 je rjeđi endotip, obilježen općenito ograničenim terapijskim opcijama, među kojima se razmatra primjena azitromicina.

Teška astma, iako kod djece rijetko zastupljena, predstavlja rizični fenotip koji ozbiljno narušava kvalitetu života. Pažljivo praćenje bolesnika i određivanje temeljnog endotipa omogućuje izbor i primjenu ciljanog i personaliziranog liječenja.

Blaženka Kljaić Bukvić, Irena Ivković-Jureković, Marta Navratil, Marijana Rogulj, Davor Bandić, Jadranka Kelečić, Silvije Šegulja, Darko Richter