Rezultate istraživanja znanstvenika sa IRB-a, koji ukazuju na nužnost poboljšanja efikasnosti istraživačkog procesa u ekologiji objavio je ugledni časopis 'Nature Ecology and Evolution'.

Klimatske promjene, onečišćenje okoliša i nedostatak polinatora samo su neki od mnogih problema s kojima se susrećemo i lokalno i globalno. Znanstvena grana ekologije igra ključnu ulogu u borbi protiv ovih problema i izazova. Međutim, od početka pojedinog istraživačkog projekta do konačne objave njegovih rezultata dolazi do gubitka brojnih korisnih informacija, a što dovodi do zabrinjavajuće razine neefikasnosti istraživanja. 

Gdje je gubitak informacija najveći?

Postotak istraživanja koji dosegnu svoju punu informativnu vrijednost je zabrinjavajuće nizak. Naime, tek oko 11 do 18 posto ekoloških istraživanja dosegne svoju punu informativnu vrijednost. Ova procjena iskoristivosti je vrlo slična jednoj drugoj postojećoj procijeni, onoj iz medicine, a koja iznosi 15 posto. Do ovoga broja znanstvenici sa IRB-a su došli prikupljanjem i analizom postojećih studija koje pak same, na osnovu velikog korpusa objavljenih ili neobjavljenih radova iz područja ekologije, procjenjuju gubitke koji se događaju unutar raznih dijelova znanstvenog procesa, odnosno od planiranja i provođenja istraživanja, objave rezultata istraživanja, te do potpunosti objavljenih rezultata.

Na osnovu podataka koje je prikupio i obradio tim znanstvenika s IRB-a, izgleda da se najveći gubitak događa na samom početku istraživanja zbog sub-optimalnog dizajna, a time i provođenja projekta, gdje procjenjuju da čak 67 posto studija ima problema, primjerice, kod postavljanja te optimizacije eksperimenta ili statističke analize. U sljedećem koraku, 45 posto započetih studija nikad ne bude formalno objavljeno u obliku znanstvenog rada, dok od onih objavljenih čak 41 posto ne prikazuje svoje rezultate u potpunosti.

Odgovornost za smanjenje gubitaka znanja leži na financijerima znanosti, izdavačkim kućama, znanstvenim i akademskim institucijama, i na kraju, samim znanstvenicima. Ono što trebamo je duboka i sustavna promjena samog sustava znanosti, koji je u mnogočemu dobar, ali u mnogočemu može biti još bolji. Ovaj sustav ne čine samo znanstvenici, nego i oni koji postavljaju pravila igre, odnosno, sustav vrednovanja i financiranja znanstvenika i znanosti koju obavljaju.