Dijagnoza zloćudne bolesti znači suočavanje sa smrtnošću, strah od neizvjesne budućnosti i smrti, žalovanje za propuštenim, izgubljenim ili nikad dosanjanim prilikama i odnosima, svjesnost da sat života otkucava, što izaziva dubok osjećaj anksioznosti pa čak i depresije. Ima li uopće mjesta za intimnost? Ili se ona zanemaruje, što svjesno što nesvjesno, uslijed fizičkih promjena koje su posljedica liječenja, a koje imaju enorman utjecaj na seksualnost. Prema literaturnim podacima, oko 60 % onkoloških bolesnika smatra da je njihova bolest negativno utjecala na intimnost i uzrokovala seksualnu disfunkciju. Seksualna disfunkcija mijenja sliku o samome sebi i tijelu, smanjuje samopouzdanje i samopoštovanje, što nužno rezultira smanjenjem seksualne želje i nesvjesnim pa čak i svjesnim smanjivanjem seksualne intimnosti. Seksualna disfunkcija nerijetko mijenja komunikaciju među partnerima i smanjuje njihovu bliskost, a samim time nepovoljno utječe na psihoemotivni status pacijenta.

Prema literaturnim podacima oko 90% pacijentica liječenih zbog ginekoloških karcinoma ima značajnu seksualnu disfunkciju. Pacijentice liječene od ginekoloških malignoma, karcinoma dojke i kolorektalnog karcinoma te karcinoma mokraćnog mjehura navode kao najozbiljniji problem dispareuniju koja je izravna posljedica kirurškog liječenja, radioterapije ili estrogenskog manjka. Svaki radikalni kirurški zahvat mijenja percepciju pacijenta o svom tijelu, koje postaje neprivlačno. Dodatan je problem stoma i kako se s njom naučiti nositi i prihvatiti neugodne promjene na tijelu, estetski često teško prihvatljive.

Pacijentice s hematološkim zloćudnim bolestima koje se podvrgavaju transplantaciji imaju visoku incidenciju teških oštećenja sluznice (vulvovaginalna GVHD i lichen sclerosus) s posljedičnom suhoćom vagine, erozijama i stenozom vagine. Liječenje citostaticima izaziva neuropatiju i kserostomiju, a neki citostatici (doxorubicin op. a.) imaju toksičan učinak na sluznicu vagine i rektuma. Kratkoročne komplikacije zračenja uključuju tzv. Postiradijacijski cistitis, proktitis i vaginalni mukozitis, a dugoročne vaginalnu atrofiju i stenozu, kao i nastanak rektovaginalnih i vezikovaginalnih fistula. Hormonska terapija za posljedicu ima estrogenski manjak s posljedičnom suhoćom vagine i/ili vulvovaginitisima. Pacijentice se često uvode u prijevremenu menopauzu sa svim simptomima, koji uključuju genitourinarni sindrom, vazomotorne i kognitivne simptome, osteoporozu i povećan rizik od srčanožilnih događaja. Erektilna disfunkcija čest je i teško lječiv problem onkoloških pacijenata, dijelom i zbog interreakcije s drugim farmakoterapijskim protokolima u pacijenata s komorbiditetima.

Kako pomoći osim propisivanja nastavka liječenja, ordiniranja opioidnih analgetika i upućivanja u enterostomalne ambulante? Različite udruge onkoloških pacijenata prilično vješto popunjavaju manjkavosti zdravstvenog sustava pa čak i pružaju tako potrebnu psihološku pomoć.

Zašto ne postoji ambulanta za seksualno savjetovanje onkoloških pacijenata gdje mogu razgovarati sa seksualnim terapeutom, psihijatrom, ginekologom, urologom i drugim specijalistima?

Vraćanje motivacije za život, pa tako i za seks, zasigurno je dobar smjer na dugotrajnom putu liječenja. Nije svaka zloćudna bolest kontraindikacija za hormonsko nadomjesno liječenje. Treba poticati korištenje lokalnih preparata hijalurona i estrogena (niskih doza estrogena), umanjivati simptome prijevremene menopauze, propisivati fitoterapiju (npr. cimicifugu), upućivati o mogućnostima korištenja vaginalnih dilatatora, različitih lubrikanata i općenito osvježivača sluznice. Neke su pacijentice zasigurno kandidatkinje za primjenu lasera u svrhu liječenja dispareunije i vaginalne suhoće. Vježbe zdjeličnog dna povoljno će djelovati na simptome dispareunije kao i mokraće i analne inkontinencije. Pacijente je nužno informirati o seksualnim pomagalima, kao i uputiti ih psihologu.

Ingrid Marton