x
x

Prepoznavanje “pred-ovisnosti” kao ranog stanja ovisnosti

  29.07.2022.

U trenutku kada netko potraži pomoć radi ovisnosti, možda je već pretrpio brojne bolne gubitke u životu. Ovisnost može ukrasti nečiju sreću, posao, prijatelje i obitelj te može narušiti njihovu slobodu.

Prepoznavanje “pred-ovisnosti” kao ranog stanja ovisnosti

Pred-ovisnost - kako zaustaviti eskalaciju poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari u ranim fazama?

Pred-ovisnost je osjetljivo vremensko razdoblje u kojem bi preventivna skrb mogla pomoći u izbjegavanju ozbiljnih posljedica uzimanja droga i teškog poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari.

Prečesto se očekuje da netko mora dotaknuti “dno” prije nego što liječenje započne. No, to je mit koji može imati strašne posljedice. Do tada je oštećenje značajno i mnogo je teži put do oporavka. Zapravo, najbolje vrijeme za pomoć je što je prije moguće. Ipak, često kada osoba rano zatraži pomoć, društvo – prijatelji i obitelj, kolege s posla, zdravstveni sustav – to ne prepoznaju kao ozbiljan problem. Oni to mogu ignorirati ili poricati.

U komentaru objavljenom u JAMA Psychiatry (1), Tom McLellan iz Instituta za istraživanje liječenja, direktor Nacionalnog instituta za zlouporabu alkohola i alkoholizam George Koob, i ja ističemo mogućnost kretanja prema planu za bolje otkrivanje i podršku onima u ranoj fazi poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari koji, ako se ne liječi, može dovesti do razvoja teškog zdravstvenog stanja – ovisnosti.

Kako bismo definirali ovu ranu fazu koju nazivamo “pred-ovisnost”, predlažemo razmatranje kriterija blagog ili umjerenog poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari (SUD). Prepoznavanje “pred-ovisnosti” kao ranog stanja ovisnosti moglo bi potaknuti veću pozornost na rizike povezane s ranim stadijem poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari i pomoći u usmjeravanju politika i zdravstvenih resursa koji će podržati mjere prevencije i rane intervencije.

Predlažemo termin “pred-ovisnost” jer daje lako razumljiv naziv za osjetljivo vremensko razdoblje u kojem bi preventivna skrb mogla pomoći u izbjegavanju ozbiljnih posljedica uzimanja droga i teškog poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari. To je slično načinu na koji savjetujemo i pružamo skrb za prevenciju kroničnih bolesti poput bolesti srca ili dijabetesa za pacijente koji pokazuju veći rizik od razvoja tih stanja.

Zdravstvo u SAD-u notorno je loše po pitanju preventivne medicine. Unatoč dobro poznatoj konvencionalnoj mudrosti da je unca prevencije vrijedna funte lijeka (jedna funta jednaka je 16 unca, op. prev.), sustav je uvijek bio postavljen da liječi bolesti i poremećaje nakon što se manifestiraju, a ne da ih sprječava. Međutim, to se počelo mijenjati za neka stanja. Na primjer, sada je standard pratiti rizične čimbenike poput kolesterola, krvnog tlaka i indeksa tjelesne mase (BMI) tijekom rutinskih pregleda, tako da se mogu poduzeti koraci za sprječavanje srčanog ili moždanog udara nekom kombinacijom promjene životnih stilova i lijekova.

Isti mentalitet mogao bi se primijeniti na poremećaje uzimanja psihoaktivnih tvari. Više nije potrebno niti razumno natjerati ljude s problemom droge ili alkohola da “dođu do dna” prije nego što se poremećaj uzimanja psihoaktivnih tvari prepozna i počne rješavati. Nije istina ni da će ljudi razmišljati o liječenju tek kada njihov poremećaj dosegne tu točku. Moguće je, putem probira i rane intervencije—uključujući kratku intervenciju tijekom rutinskih pregledaupozoriti ljude na problematične obrasce uporabe droga ili alkohola koji (još) ne prelaze prag ovisnosti, koji se ponekad definira kao teški poremećaj uzimanja psihoaktivnih tvari.

Jedna od definicija ovisnosti jest nemogućnost kontrole uporabe droga unatoč štetnim zdravstvenim posljedicama, pa čak i unatoč želji za promjenom. Za one koji ispunjavaju kriterije teškog poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari često su potrebni liječenje i vanjska podrška za oporavak. Nažalost, samo 10% osoba kojima bi liječenje moglo koristiti, to liječenje i dobije. Međutim, prije nego što dosegnu ovu točku, ljudima je lakše uspostaviti kontrolu, uključujući postavljanje ograničenja i veću pozornost prema uzimanju psihoaktivnih tvari.

Povećana svijest o štetnosti teškog opijanja i prepijanja (binge drinking), čak i izvan dijagnosticiranog poremećaja uzimanja alkohola, na primjer, upozorila je ljude na nezdrave obrasce koji su u ranijem razdoblju izmakli pozornosti jer ključni kriterij ovisnosti — nemogućnost kontrole uporabe — nije bio zadovoljen. Dijagnoza pred-ovisnosti može na sličan način poslužiti kao upozorenje pojedincu o obrascu ponašanja s potencijalno velikim, ali također vrlo preventabilnim, zdravstvenim i životnim posljedicama u budućnosti. To bi moglo stvoriti drugačiju točku preokreta, onu koja aktivnije angažira pacijenta kao onoga koji nešto čini za vlastito zdravlje i dobrobit.

To bi, također, moglo spasiti živote. Današnjim iznimno opasnim krajolikom droga dominira fentanil, koji sve više kontaminira neopioidne droge ili se prodaje umjesto njih. Čak i ljudi koji samo povremeno uzimaju droge, pa čak i oni koji nesvjesno uzimaju opioide, sebe izlažu riziku od smrtonosnog predoziranja. Potrebna je neka poluga kako bi se omogućilo da rutinska zdravstvena skrb posluži kao prigoda za pregled i podučavanje o opasnosti od kontaminacije drogama s kojom se suočavaju ljudi koji koriste ilegalne droge, čak i oni koji ih koriste samo povremeno.

Da bi preimenovanje blagog do umjerenog poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari u pred-ovisnost imalo smisla, bile bi potrebne mjere za definiranje i otkrivanje uporabe psihoaktivnih tvari koje su klinički značajne i podložne ranoj intervenciji. Postojeći DSM kriteriji za blagi do umjereni poremećaj uzimanja psihoaktivnih tvari su početna točka, kao i postojeći alati za probir koji se koriste u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koji postavljaju pitanja o učestalosti uporabe psihoaktivnih tvari. No, potrebna su istraživanja kojima bi se bolje okarakterizirale vrste uporabe psihoaktivnih tvari i vrste pojedinačnih rizičnih čimbenika koji bi izazivali zabrinutost za buduću ovisnost i druge zdravstvene probleme.

Postoji potreba za širim rasponom podupirućih dokaza i nadoknadivih intervencija za pojedince koji ispunjavaju kriterije pred-ovisnosti, a kliničari bi morali znati kako ih provesti ili uputiti pacijente odgovarajućim stručnjacima. NIDA već usmjerava znatna sredstva, uključujući inicijative Helping to End Addiction Long-term® Initiative® ili NIH HEAL Initiative®, kako bi se povećao raspon tretmana ovisnosti, ali dijagnostičko uokvirivanje blagog do umjerenog poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari u pred-ovisnost moglo bi stvoriti tržište, a time i poticaj za veći razvoj intervencija za sprječavanje razvoja ovisnosti. To bi potencijalno čak moglo uključivati uređaje i bezreceptna pomagala koje bi ljudi mogli koristiti na vlastitu inicijativu bez liječničkog nadzora.

Koncept pred-ovisnosti također bi zahtijevao – ali bi zauzvrat mogao olakšati – veće javno i kliničko zagovaranje problema ovisnosti i načina na koji se ona razvija. Trenutačno su genetski i bihevioralni rizični čimbenici za dijabetes dobro poznati, kao i klinički pokazatelji “predijabetesa”, koji mogu olakšati ranu intervenciju. Uvelike je potrebna bolja edukacija na medicinskim fakultetima za prepoznavanje i bavljenje svim razinama poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari, uključujući poremećaj manje težine koji ipak predstavlja rizik da postane teži.

Međutim, postoje mnoga pitanja, a takva promjena paradigme zahtijeva slušanje višestrukih perspektiva i različitih glasova. Želimo čuti od javnosti, uključujući ljude sa životnim iskustvom, i od kliničara o potencijalnim prednostima, kao i nedostacima uokvirivanja pred-ovisnosti. Iznad svega, važno je da promjene kliničke prakse ublaže, a ne pogoršaju štetnu stigmu.

Rebrendiranje blagog do umjerenog poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari kao uobičajenog i adresabilnog obrasca bihevioralnog zdravlja moglo bi normalizirati i time destigmatizirati potencijalno nezdravu uporabu psihoaktivnih tvari koja ne zaslužuje specijalizirane intervencije potrebne za liječenje ovisnosti, istovremeno podižući svijest o mogućim zdravstvenim rizicima takvog obrasca. Međutim, intervencije bi trebale osigurati da oznaka pred-ovisnosti ne dovede do stigmatizacije ljudi na koje se primjenjuje. To će posebno zahtijevati pravnu zaštitu kada se liječnicima prizna uporaba droga. Osim ako se uporaba droga ne dekriminalizira, strah od razotkrivanja predstavlja očit izazov za probir i medicinsko rješavanje uporabe psihoaktivnih tvari koja nije poremećaj u općim medicinskim okruženjima.

Bilo da dolazi s “rebrendiranjem” ili potiče novo razmišljanje, važno je da ovisnost ne shvatimo kao bolest koja se pojavljuje preko noći, već kao stanje s pozadinom: povijest eskalacije uzimanja psihoaktivnih tvari, često pogoršane okolinskim i osobnim povijesnim okolnostima i genetskim rizičnim čimbenicima. Veća svijest o potencijalnim negativnim putanjama poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari i prigodama za njihovo sprječavanje osnažit će one koji su u ranim fazama poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari da zaustave njegovu eskalaciju.

Dr. Nora Volkow, direktorica NIDA

Izvornik

Bilješke: (1) McLellan AT, Koob GF, Volkow ND. Preaddiction-A Missing Concept for Treating Substance Use Disorders. JAMA Psychiatry. 2022 Jul 6.

Preveo: dr. sc. Ivan Ćelić, dr. med.