Hrvoje Vinter, dr. med., specijalist obiteljske medicine
05.06.2020.
Znanstvenici danonoćno rade na otkrivanju cjepiva i lijekova, kao i na proizvodnji što jednostavnijih respiratora kako bi se pandemija koronavirusa zaustavila ili barem stavila pod nadzor. Vlade grade bolnice ili prenamjenjuju financijska sredstva u izgradnju prihvatnih centara za oboljele. Čini se da je sve pokriveno, sve osim one nezamjenjive karike u lancu zdravstvene zaštite - zdravstvenih radnika. Zdravstveni radnici se opisuju kao skupina kod koje je stres na radu visok, te je očuvanje njihove radne sposobnosti od posebne važnosti, kako za njih same, tako i za širu društvenu zajednicu zbog značaja i osjetljivosti posla koji obavljaju.
U današnjem društvu postalo je sasvim uobičajeno da na poslu provodimo veći dio dana, a u ekstremnim slučajevima radno vrijeme ne završava ni kada konačno dođemo doma. Osobe na poslu najčešće su izložene stresu i različitim stresorima. Stres nastaje kao posljedica psihosocijalnih i okolišnih faktora na fizičko ili psihičko zdravlje. Stres može nastati iz tri glavna izvora: traumatski događaji, nedavne životne promjene i svakodnevne neugode. Možemo reći da stres nastaje kada se pojedinac susretne sa situacijom ili događajem s kojima se nije u stanju nositi s obzirom na svoje mogućnosti. U stresne situacije (stresore) ubrajaju se: financije, nepredvidive situacije, nedostatan broj djelatnika, loša organizacija rada, administracija, preopterećenost poslom, sukobi s kolegama, uvođenje novih tehnologija itd. Pokazalo se da postoji povezanost između stresa i bolesti. Stres može negativno utjecati na dužinu života, a može dovesti i do raznih bolesti. Postoji opasnost od razvoja mnogih bolesti kao što su hipertenzija, bolesti srca, gastrointestinalne bolesti te psihičke bolesti. Najvažnija je sposobnost prilagodbe u životnim situacijama, ali katkad previše promjena u kratkom vremenu može voditi do gubitka sposobnosti prilagodbe.
Profesionalni stres je situacija u kojoj čimbenici posla interakcijom s radnikom mijenjaju njegovo psihološko i fiziološko stanje do te mjere da odstupa od normalnog funkcioniranja. Na stres utječu mnogi čimbenici. Bitno je utvrditi što je točno dovelo do stresa i utvrditi reakcije na stres. Pojavljivanje stresa je najčešće kada određene situacije nadmašuju mogućnost nošenja s njima. Postoji akutni i kronični stres. Kronični stres povezujemo s pojavom psihosomatskih bolesti. Čimbenici koji dovode do stresa mogu se podijeliti na unutarnje i vanjske izvore. Unutarnji izvori su povezani sa samim pojedincem. Oni uključuju nerealna očekivanja od posla i od sebe, pretjeranu identifikaciju s ljudima oko sebe i s poslom, stalnu kontrolu situacije, vezanost za posao, nesuradljivost s drugima, tvrdoglavost i upornost, nekompetentnost i manjak radnih prioriteta. Vanjski izvori su oni koji nisu povezani s pojedincem nego uključuju radne uvjete, organizaciju rada i odnose s drugima. Stresni uvjeti na poslu mogu dovesti do brojnih negativnih posljedica kod pojedinaca, kao što su iscrpljenost, profesionalno sagorijevanje, opadanje u radnom učinku te do drugih zdravstvenih problema kao što su pretjerano konzumiranje alkohola, kofeina, pušenja, preskakanje obroka i dr. Jedna od češćih i najistraživanijih negativnih posljedica profesionalnog stresa jest sagorijevanje na poslu. Sindrom sagorijevanja na poslu prisutan je kod oko 28% ljudi u državama EU. Zdravstvena struka svrstana je u visoko stresne profesije s obzirom na visoku odgovornost prema ljudskom životu i zdravlju, ali i izloženosti specifičnim stresorima.
Termin “sagorijevanja na poslu“, burn out, 1974. godine uveo je psiholog Herbert Freudenberger koji sagorijevanje definira kao stanje preopterećenosti ili frustracije izazvane prevelikom privrženosti i odanosti nekom cilju. Sagorijevanje opisuje kao negativno psihološko stanje vezano uz posao, a koje obuhvaća čitav niz simptoma (tjelesni umor, emocionalna iscrpljenost i gubitak motivacije). Sagorijevanje poistovjećuje sa značenjima kao što su: „iscrpiti nečije fizičke i mentalne potencijale“, „istrošiti nekoga“ zbog pretjeranog nastojanja da se postignu neka nerealna očekivanja, vlastita ili postavljena kroz društvene vrijednosti.
Usprkos individualnim razlikama među ljudima, postoji niz istih znakova sagorijevanja koje Hrvatski psiholog D. Ajduković naziva:
Sindrom sagorijevanja na poslu treba razlikovati od stresa. Razlika postoji u odnosu na dimenziju vremena, gdje je stres privremeno stanje dok je sindrom sagorijevanja na radu proces koji traje duže i ima sliku kroničnog poremećaja. Također, sindrom sagorijevanja na radu, treba razlikovati i od depresije i nezadovoljstva poslom. Razlika u odnosu na depresivni poremećaj postoji na osnovu domena, gdje se sindrom sagorijevanja odnosi na radno mjesto, a ne i na druge dijelove života pojedinca, bar u početku. Pri tom je sindrom sagorijevanja na radu isključivo povezan sa sadržajem posla što je suprotno depresiji koja je povezana sa svim dijelovima čovjekovog života. Inače, zapaženo je da su osobe sklone depresiji osjetljivije na pojavu sindroma sagorijevanja na poslu. Istraživanja su pokazala kako ukupna količina varijance izgaranja na poslu, objašnjena osobinama ličnosti, iznosi 29,6%, a stresori 69,4%. Stres vezan uz posao je situacija u kojoj čimbenici posla u interakciji s radnikom mijenjaju njegovo psihološko ili fiziološko stanje do te mjere da odstupa od normalnog funkcioniranja, a posljedica su neodgovarajućih zahtjeva radne okoline koji nisu u skladu s mogućnostima zaposlenih. Stres na poslu stvara pretpostavke za moždani i srčani udar, uništava mentalno zdravlje i skraćuje život.
Sindrom sagorijevanja na poslu je kumulativan proces koji ima svoje faze.
Liječnici imaju veliku odgovornost prema ljudima. Na početku svoje karijere mnogi ulaze u posao misleći da će moći riješiti sve, no ubrzo se suoče s činjenicom da su rješenja daleka. Zbog toga se obeshrabruju. Liječnici češće pate od “burnout” sindroma ili sindroma profesionalnog sagorijevanja u usporedbi s drugim zanimanjima. Postotak sindroma sagorijevanja varira od 30% do 65% ovisno o specijalnosti liječnika. Najveći postotak “burnout” sindroma prisutan je kod liječnika u prvoj liniji pružanja zdravstvene skrbi: u jedinicama intenzivnog liječenja (53%), hitnoj medicini (52%) i kod liječnika primarne zdravstvene zaštite (50%). Istraživanja su pokazala kako ukupna količina varijance izgaranja na poslu objašnjena osobinama ličnosti iznosi 29,6%, a stresori 69,4%.
Važna je organizacija rada unutar svake ustanove koja ako nije adekvatna izaziva stres, a najčešće uključuje mali broj djelatnika na pojedinima poslovima, lošu organizaciju posla, preopterećenost poslom, administrativne poslove, malu mogućnost napredovanja, oskudnu komunikaciju s nadređenima. Birokracija i gubitak autonomije opisuju se kao najčešći uzroci sagorijevanja. Utvrđeno je da mogućnost kontroliranja radnog vremena ima važnu ulogu u smanjenju stresa. Dokazano je da su informatizacija i nedovoljna zarada također važni uzroci sagorijevanja. Jedna je studija pokazala da je liječnik primarne medicine s najvećim brojem elektroničkih medicinskih zapisa iskusio najveću količinu stresa.
Postotak sindroma sagorijevanja najmanji je u najmlađih i najstarijih obiteljskih liječnika, iako čak i kod obiteljskih liječnika mlađih od 35 godina postotak sagorijevanja iznosi 43%. Najveći postotak burnouta se javlja u srednjoj dobi, kad više od polovice obiteljskih liječnika prijavljuje sagorijevanje (57% onih između 36 i 45 godina te 58% onih između 46 i 55 godina), a najmanji postotak iznosi 26% kod obiteljskih liječnika u dobi od 66 i više godina. Stariji kolege doživljavaju manje intenzivno od mlađih kolega stresore kao što su smjenski rad, opasnosti i štetnosti, sukobe i lošu komunikaciju te javnu kritiku i sudske tužbe, što bi se moglo objasniti prilagođenosti radu na tim radnim mjestima i dugogodišnjim iskustvom. No, stresore kao što su organizacija i financije te profesionalne zahtjeve prepoznaju i dalje s visokim intenzitetom. Istraživanja ukazuju na mali broj djelatnika kao jedan od najvećih problema zdravstva kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama. Na stres također utječu česte promjene zakona i propisa, mogućnost sudskih tužbi i izostanak podrške u društvu. Svaka nova reforma dovodi do lošijeg zdravstvenog stanja liječnika. Postoji opasnost od nasilnih pacijenata kao i od manjka pacijenata, što uzrokuje loše financijsko stanje. Danas u medicini postaje sve veća feminizacija tj. sve veći broj žena u struci. Žene su osjetljivije od muškaraca, dok su muškarci više motivirani za postignućem i afirmacijom. Postotak burnout sindroma kod liječnica iznosi 60%, što je više nego kod njihovih kolega. Postotak profesionalnog sagorijevanja kod obiteljskih liječnica iznosi 60%, a kod obiteljskih liječnika 52%. Sindrom sagorijevanja kod muškaraca razlikuje se od onog kod žena. Kod muškaraca se očituje kao depersonalizacija, dok se kod žena opisuje kao emocionalna iscrpljenost. Izostanak nagrade i priznanja dovodi do krize gratifikacije. Sve dimenzije ličnosti povezane su s izgaranjem na poslu. Visok neuroticizam, introverzija, niska otvorenost iskustvima, niska ugodnost i niska savjesnost, svaka zasebno ukazuju na veću vjerojatnost sagorijevanja na poslu. Često osobe izložene izgaranju nisu u stanju drugima pružati pomoć, nego je i njima samima potrebna. Produženo radno vrijeme, odgovornost za tuđe zdravlje i za donošenje odluka dovode do izgaranja. Za zdravstvo su posebno vezani emocionalna iscrpljenost, velik broj ljudi koji zahtijevaju pomoć, brojni problemi bez rješenja, jednoličnost problema i osobno povezivanje s pacijentima.
Nekolicina autora predložila je nekoliko načina u prevenciji izgaranja. Prvi način je osiguranje zadovoljstva i osjećaja dobrobiti liječnika. Drugi način je putem organizacije timskog rada. Treći način je smanjenje duljine posjeta pacijenata uz pomoć uvođenja elektroničkih zdravstvenih evidencija. Uvođenje rada s nepunim radnim vremenom dovodi do povećane ravnoteže između posla i života. Poticanje liječnika na brigu o sebi je važno za smanjenje izgaranja. Psiholog Ajduković predlaže četiri koraka za kontrolu nad poslovnim životom. Ti koraci uključuju definiranje problema, postavljanje cilja, poduzimanje akcije i praćenje napretka. Najbitnije je pronaći uzrok stresa. Na smanjenje stresa djeluju najbolje prijatelji, obitelj kao i kućni ljubimci. Fizički napor i fizička aktivnost djeluju pozitivno. Pesimisti znatno lošije podnose stres od optimista. Teorija samoefikasnosti nam govori da smo sposobni odgovoriti na izazove i o njoj ovisi napor koji smo spremni uložiti za ostvarenje cilja. Potrebno je odrediti cilj što povećava motivaciju. Strategije samopomoći podrazumijevaju samoopažanje, strukturiranje vremena, postavljanje granica, promatranje unutrašnjeg dijaloga, tehnike samoohrabrivanja i tehnike relaksacije. Michael i Enid Balint osnovali su posebne grupe (Balintove grupe). One služe liječnicima obiteljske medicine za raspravu o profesionalnim teškoćama. U središte je stavljen odnos liječnik - pacijent. Pri razvijanju negativnog osjećaja liječnika prema pacijentu, Balintove grupe služe za bolje razumijevanje pacijenta. Stvaranje ozračja povjerenja je bitna odlika grupe. Sudionik ispriča svoj problem koji ima s pacijentom, a drugi ga slušaju. Nakon toga, drugi raspravljaju o njegovom odnosu s pacijentom, a on sluša njihovu raspravu. To se naziva period isključenosti. On potiče razmišljanje i slušanje.
Još prije desetak godina, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila je stres na radnome mjestu svjetskom epidemijom. U populaciji zdravstvenih radnika pandemija koronavirusa samo je otvorila ranije načetu ranu. Ne samo da se od liječnika zahtijeva da preuzmu dodatno radno opterećenje, već se i njihov broj smanjuje zbog infekcije, karantene, pa čak i smrti. Zdravstveni radnici riskiraju svoje zdravlje i riskiraju prijenos infekcije kući svojim najmilijima. S nedostatkom zaštitne opreme postoje velike šanse da se zaraze, pa ako se zdravstveni radnici izoliraju, gube prijeko potrebnu emocionalnu podršku koju im pružaju njihove obitelji. Fizičko i psihičko blagostanje zdravstvenih djelatnika na testu je za vrijeme COVID-19. Opterećenje zdravstvenog sustava oboljelima se dalje povećava, a kolege također postaju zaraženi COVID-19. Nedostatak osobne zaštitne opreme, nepostojanje zajedničkih smjernica i društveno distanciranje dodatni su faktori rizika.
Tijekom pandemije, zdravstveni radnici su se morali izolirati od vlastite obitelji iz straha da će virus prenijeti svojim najmilijima. Krivnju će osjećati ukoliko se član obitelji zarazi. Zdravstveni radnici hrabro žive u stalnom stanju psihološkog stresa utemeljenog na strahu; strah od prenošenja virusa i strah od nepoznatog vezanog uz SARS-CoV-2 virus. Kineski istraživači proveli su presječnu studiju u ožujku 2020. U istraživanju je sudjelovalo 1257 zdravstvenih radnika u Kini tijekom pandemije koronavirusa. Izvijestili su zabrinjavajuće rezultate; 50,4% imalo je simptome depresije, 34,0% je prijavilo nesanicu, 44,6% prijavilo je simptome anksioznosti, a 71,5% prijavilo je patnju. Zaključili su da je rad na prvoj liniji bio neovisni faktor rizika za lošije rezultate mentalnog zdravlja. Sve značajno pridonosi izgaranju među zdravstvenim radnicima.
Ono što morate učiniti jest identificirati burn out sindrom i stresore, pronaći način kako se nositi sa sindromom ili, ako je moguće, izbjeći njegov nastanak. Svakako morate osigurati i oporavak od burn out sindroma. Kako se zaštititi? U prevenciji sindroma izgaranja mogu vam pomoći sljedeća pravila:
Da biste se suprotstavili stresorima za vrijeme pandemijske krize, pogledajte duboko u sebe i pronađite svoje "zašto". Podsjetite se zašto ste izabrali ovaj put. Liječnici moraju donositi odluke s kojima se nikada prije nisu suočavali, poput odlučivanja kome bi se trebala pružiti skrb kada više nema dovoljno respiratora koji bi spasili sve pacijente. Sustav trijaže kao i rad s ograničenim sredstvima pred zdravstvene djelatnike stavljaju dodatne izazove.
Moramo naučiti prihvatiti sadašnjost kakva jest i imati vjeru da se sve događa s razlogom. Izgradite svoju otpornost. Otpornost će vam pomoći odbiti se od stresnih situacija. To će vam pomoći da na poteškoće gledate kao na izazove i postanete proaktivni u svom odgovoru. Otpornost je osobina koja se može naučiti kroz praksu. Primjeri uključuju: jogu, grupe za podršku, meditaciju, vježbe disanja. Istraživanja su pokazala kako vježbe disanja učinkovito mogu ublažiti anksioznost. Radi se o vrlo jednostavnoj i nezahtjevnoj tehnici koja ne oduzima mnogo vremena. U nastalim okolnostima stručnjaci ju preporučuju građanstvu, osobama koje imaju od ranije neke mentalne poteškoće kao i svim zdravstvenim djelatnicima i osobama pomagačkih struka.
Usredotočite se na sadašnjost. Sve kroz što prolazite će se završiti i usredotočiti se na sadašnjost dat će vam priliku da budete vaš najbolji ja. Pokušajte ne razmišljati o sljedećim tjednima ili mjesecima koji dolaze. Usredotočite se na najbolje što možete, bez obzira na raspoloživa sredstva - sada. Ne opterećujte se stvarima koje su izvan vašeg nadzora. Budite realni, ali ostanite pozitivni. Predvidite poteškoće, ali nemojte dopustiti da vas slome. Sjetite se pacijenata kojima ste pomogli da se oporave i onih kojima ste dali utjehu u najtežim vremenima.
Prakticirajte samopomoć. SZO savjetuje zdravstvene radnike da se brinu o sebi, jedu zdravu hranu, ostaju aktivni i dovoljno se odmaraju između smjena. Također preporučuju uklanjanje stresa na zdrave načine i izbjegavanje pušenja ili droga. Pokušajte šetati kući ako je moguće, a pritom namjerno isključite misli vezane uz vaš radni dan. Gledanje filmova ili slušanje umirujuće glazbe može vam pomoći podići raspoloženje. Povežite se sa svojim voljenima, čak i ako je to samo putem video poziva. Čak i u najmračnijim vremenima imamo stvari na kojima ćemo biti zahvalni. Bilo da je riječ o osobnom zdravlju, obitelji, osobnim radnim uspjesima. Biti zahvalan pomoći će vam da se provučete kroz teška vremena.
Da zaključimo. Ova globalna kriza potaknula je strah kod zdravstvenih radnika. Zdravstveni radnici strahuju za svoje suradnike, svoje obitelji, prijatelje, zajednicu i domovinu. Unatoč tom strahu, oni se i dalje bore na prvoj liniji kako bi izvršili svoj posao, dok su u neprekidnom stanju preživljavanja kako bi zaštitili sve oko sebe. Dok se naši zdravstveni radnici i dalje bore, moramo im pomoći u borbi protiv mogućih kratkoročnih ili dugoročnih učinaka za vrijeme i nakon pandemije COVID-19. To zahtijeva provedbu dostupnih usluga savjetovanja i učinkovitih mjera za brigu o njihovom mentalnom blagostanju radi očuvanja zdravlja.