Takva dodatna terapija pokušava odgovoriti na fiziološke poremećaje koji su rezultat endogenog uništenja β-stanica, osobito na način da očuvaju masu β-stanica i spriječe apoptozu i suzbiju otpuštanje glukagona od strane α-stanica u postprandijalnom periodu. Raniji pristup prilagođen je prvenstveno novodijagnosticiranom C-peptid pozitivnom dijabetesu tipa 1, dok se noviji pristup odnosi više na dugotrajniji C-peptid negativan dijabetes tipa 1. Ovaj pregledni članak odnosi se prvenstveno na dostupne kliničke podatke o korištenju ne-inzulinskih dodatnih terapija kod dugotrajnijeg dijabetesa tipa 1.
Autori su zaključili da se metformin pokazao korisnim u smanjenju makrovaskularnih komplikacija dijabetesa dok pramlintid, glukagonu sličan peptid-1-agonist, dipeptidil-peptidaza-4 inhibitor i leptin mogu reducirati HbA(1c), varijabilnost glukoze, postprandijalne skokove glukoze i tjelesnu težinu.

Te rane kliničke studije su ohrabrujuće i nude nove i potencijalno vrlo djelotvorne pristupe u liječenju dijabetesa tipa 1 , no pretežno se radi o malim i nekontroliranim studijama. S obzirom na tu činjenicu, navedene terapije nije moguće u ovom trenutku preporučiti za svakodnevnu rutinsku kliničku praksu. Očito je da postoji potreba za provedbom velikih, multicentričnih, randomiziranih i kontroliranih kliničkih studija ustrojenih tako da pokažu ima li dodatna terapija uz inzulin mjesto u modernom pristupu liječenju dijabetesa tipa 1.