U retrospektivnoj kohortnoj studiji analizirano je 125.474 odraslih osoba koje su započele terapiju s liraglutidom, semaglutidom ili tirzepatidom između 1. siječnja 2018. i 31. prosinca 2023. godine. Uključeni su pacijenti s BMI ≥ 27, mjerenjem tjelesne težine unutar 60 dana prije početka terapije i redovitom zdravstvenom skrbi u prethodnoj godini. Praćenje je trajalo do 2 godine za prekid terapije i dodatne 2 godine za ponovno započinjanje. Izloženost Pacijenti su stratificirani prema prisutnosti dijabetesa tipa 2 na početku.

Glavni ishodi i mjere: Proporcije pacijenata koji su prekinuli i ponovno započeli terapiju procijenjene su Kaplan-Meierovim modelima. Povezanosti sociodemografskih karakteristika, zdravstvenih čimbenika, promjena težine i gastrointestinalnih nuspojava s ishodima analizirane su pomoću vremenski promjenjivih Coxovih regresijskih modela.

Rezultati: Od 125.474 pacijenata (prosječna dob 54,4 godine; 65,4 % žena), 61 % imalo je dijabetes tipa 2. Unutar godinu dana, 64,8 % pacijenata bez dijabetesa i 46,5 % s dijabetesom prekinulo je terapiju. Veći gubitak težine i viši prihod (samo kod dijabetičara) bili su povezani s manjom vjerojatnošću prekida terapije, dok su umjerene ili teške gastrointestinalne nuspojave povećavale rizik od prekida. Među 41.792 pacijenta koji su prekinuli terapiju i imali dostupnu težinu u trenutku prekida, ponovno započinjanje terapije unutar godinu dana bilo je češće kod dijabetičara (47,3 %) nego kod onih bez dijabetesa (36,3 %). Povećanje težine za 1 % nakon prekida bilo je značajno povezano s većom vjerojatnošću ponovnog započinjanja terapije.

Zaključak: Većina pacijenata s prekomjernom težinom ili pretilošću prekida terapiju GLP-1 RA unutar godinu dana, a pacijenti bez dijabetesa imaju veće stope prekida i niže stope ponovnog započinjanja. Nejednakosti u pristupu i pridržavanju terapiji mogu dodatno pogoršati razlike u liječenju pretilosti.