U radu prezentiranom na Kardiološkom kongresu u Zagrebu istražen je fenomen terapijske inercije u postizanju ciljanih razina LDL kolesterola kod bolesnika nakon srčanog udara.
Terapijska inercija je česta kod pacijenata s akutnim koronarnim sindromom, što može dovesti do suboptimalnih ishoda liječenja.
Postoje mnoga ispitivanja koja su pokazala da snižavanje razine kolesterola, lipoproteina niske gustoće (LDL-C) nakon akutnog koronarnog sindroma je povezano s nižim stopama kardiovaskularnih događaja.
Trenutačne smjernice za sekundarnu prevenciju preporučuju snižavanje LDL-C na < 1,4 mmol/L ili ≥ 50 % smanjenje LDL-C u odnosu na osnovne vrijednosti. Preporučuje se rano i agresivno snižavanje LDL kolesterola kako bi se poboljšali dugoročni ishodi kod pacijenata nakon infarkta miokarda. Terapijska inercija je definirana kao neuspjeh u pravodobnom započinjanju ili intenziviranju terapije u skladu s kliničkim smjernicama što onemogućuje postizanje ciljeva liječenja.
Grupa autora iz KB Dubrava provela je istraživanje kako bi saznali koliko su uspješni u postizanju trenutno preporučenih ciljeva liječenja za razine LDL-C u sekundarnoj prevenciji nakon srčanog udara.
Proveli su studiju temeljenu na registru jednog centra u koju su uključili bolesnike hospitalizirane između siječnja 2017. i rujna 2023. s dijagnozom akutnog koronarnog sindroma. Razine LDL-C izmjerene su i uspoređene u vrijeme hospitalizacije i tijekom 12-mjesečnog praćenja.
Ova studija temeljena na registru u jednom centru uključila je 2012 bolesnika hospitaliziranih s dijagnozom akutnog koronarnog sindroma. Farmakološko liječenje je uključivalo i statine koji su propisani i pri otpustu iz bolnice kod 99,1 % bolesnika. Radilo se o monoterapiji kod 96,5 % bolesnika (96, 2 % u visokim dozama), u 2,6% slučajeva o kombinaciji s ezetimibom te u jednom slučaju o kombinaciji s inhibitorom proproteinske konvertaze suptilizin/keksin tipa 9 (PCSK9).
Prosječna razina LDL-C pri prijemu iznosila je 3,46±1,16 mmol/L. Na kontrolnom pregledu došlo je do značajnog smanjenja razine LDL-C (3,46±1,16 u odnosu na 1,94±0,80, p < 0,0001). Nakon 12 mjeseci praćenja 678 (33,7%) bolesnika postiglo je ciljni LDL-C <1,4 mmol/L ili ≥ 50 % smanjenje LDL-C u odnosu na početne vrijednosti. U tom je razdoblju samo 110 (5,5%) bolesnika imalo terapijsku intervenciju kardiologa ili liječnika opće prakse. Od 49 bolesnika koji su imali terapijsku intervenciju, 47,1% je postiglo ciljani LDL-C. Od 27 bolesnika koji su započeli terapiju statinom u kombinaciji s ezetimibom pri hospitalizaciji 50,9% je doseglo terapijski cilj. Za usporedbu, 650 pacijenata (33,2%) postiglo je ciljeve terapije samo statinima, uključujući i visoke doze.
Analiza pokazuje da je liječenje snižavanja lipida suboptimalno i potrebno ga je značajno poboljšati. Autori preporučuju da se bolesnike kod kojih je uočena terapijska inercija ranije pozove na kontrolne pregleda, odnosno da im se preporuči i propiše kombinirano liječenje dislipidemije.
Tomislav Čikara, Irzal Hadžibegović, Miroslav Raguž, Marin Pavlov, Nikola Pavlović, Petra Vitlov, Petar Lišnjić, Šime Manola, Ivana Jurin