Uzorak prospektivne kohortne studije uključivao je 3369 pacijenata koji su imali AIM između 1. prosinca 1999. i 30. ožujka 2023. Istraživači su pratili sudionike do smrti ili posljednjeg dostupnog datuma praćenja 30. ožujka 2020. Definirali su preseljenje kao preseljenje iz jedne regije poštanskog broja u drugu.

Dob pacijenata bila je od 19 do 101 godine (srednja dob 65 godina). Šezdeset devet posto pacijenata bili su muškarci. Od ispitivane populacije, 1828 pacijenata (54,3%) imalo je barem jednu selidbu tijekom razdoblja ispitivanja. Približno 87% umrlo je u zajednici ili se preselilo iz kuće u ustanovu za dugotrajnu njegu kao odredište na kraju života. Sveukupno je umrlo 84,8% pacijenata koji su primljeni u ustanove za dugotrajnu skrb.

Studija je također pratila socioekonomski status osoba koje žive u regijama poštanskih brojeva iz kojih su se i u koje su se pacijenti preselili. Oko 32% pacijenata preselilo se u susjedstvo s nižim socioekonomskim statusom, a 30,5% preselilo se u područje s višim socioekonomskim statusom.

Svako preseljenje bilo je povezano s 12% višom stopom smrtnosti i 26% višom stopom dugotrajne institucionalizacije za skrb na kraju života. U neprilagođenim analizama, stopa smrtnosti bila je gotovo dvostruko veća za one koji su se selili češće: 44,3% za one koji su se selili dva ili više puta, naspram 24,8% za one koji su se selili jednom u 10 godina.

Uzimanje u obzir mnoštva varijabli, kao što je socioekonomski status područja između kojih su se pacijenti kretali, prednost je studije, ali studiji su nedostajale informacije o tome zašto su se ljudi selili.

Nekoliko kovarijabli koje bi mogle utjecati na ishode, poput institucionalizacije, nisu bile dostupne za uključivanje u prilagođene analize — npr. funkcionalni status, slabost, blage kognitivne promjene i dostupnost socijalne podrške u kući.

Kliničare treba osvijestiti o tome da je potreba za promjenom mjesta stanovanja važan pokazatelj promjene zdravstvenog statusa i može predstavljati događaje na kraju života i u bliskoj budućnosti. Potreba za promjenom mjesta stanovanja može signalizirati važnu promjenu u fizičkim, kognitivnim i društvenim okolnosti koje je potrebno dodatno istražiti tijekom kliničkih pregleda, s ciljem identificiranja i rješavanja svih potencijalno reverzibilnih problema i identificiranja dodatne podrške koja bi toj osobi mogla pomoći da nastavi živjeti neovisno u vlastitom domu.