Uvod

Debljina je postala jedna od najvažnijih javnozdravstvenih tema današnjice, s obzirom na to da globalno poprima razmjere epidemije i ozbiljno utječe na zdravstvene sustave, kvalitetu života i očekivani životni vijek. Unatoč dugogodišnjoj percepciji debljine kao posljedice nepravilne prehrane i nedostatka tjelesne aktivnosti, suvremena znanost jasno pokazuje da je riječ o složenom, kroničnom i multifaktorijalanom poremećaju koji uključuje međudjelovanje genetskih, metaboličkih, psiholoških i socioekonomskih čimbenika. S obzirom na rastuće spoznaje o patofiziologiji i uzrocima debljine, medicina posljednjih godina prolazi kroz važnu promjenu paradigme. Novi dijagnostički i terapijski pristupi naglašavaju potrebu za individualiziranim i dugoročnim liječenjem koje obuhvaća biološke, psihološke i društvene aspekte bolesti. Ovakav holistički pogled omogućuje da se debljina više ne promatra kao osobni neuspjeh, već kao složeno kronično stanje koje zahtijeva sustavnu medicinsku i društvenu podršku.

Složena pozadina debljine

Debljina je biološki kompleksna i kronična bolest, a ne samo posljedica životnog stila, zahtijeva sustavan i multidisciplinaran terapijski pristup usmjeren na dugoročno održavanje metaboličkog zdravlja.

Patofiziologija debljine složen je proces koji uključuje međudjelovanje genetskih, metaboličkih, neuroendokrinih i okolišnih čimbenika. Temeljni mehanizam razvoja debljine jest dugotrajni energetski disbalans  je unos energije nadmašuje njezinu potrošnju. Međutim,  suvremena istraživanja pokazuju da je ta neravnoteža posljedica niza složenih bioloških procesa, a ne samo ponašajnih izbora. Masno tkivo, koje se nekad smatralo pasivnim spremištem energije, danas se prepoznaje kao aktivan endokrini organ koji luči brojne signalne molekule, tzv. adipokine (npr. leptin, adiponektin i rezistin), koje utječu na apetit, inzulinsku osjetljivost i upalne procese.

U debljini dolazi do promjena u regulaciji apetita i osjećaja sitosti, posebno u hipotalamusu, gdje se narušava ravnoteža između hormona koji potiču i suzbijaju glad. Povećano masno tkivo stvara kronično nisku razinu upale, što doprinosi razvoju inzulinske rezistencije, dislipidemije, arterijske hipertenzije i drugih metaboličkih poremećaja. Osim toga, genetska predispozicija i utjecaj mikrobioma crijeva dodatno oblikuju individualnu sklonost debljini. Sve to potvrđuje da je debljina biološki kompleksna i kronična bolest, a ne samo posljedica životnog stila, što zahtijeva sustavan i multidisciplinaran terapijski pristup usmjeren na dugoročno održavanje metaboličkog zdravlja.

Debljina; globalna epidemija koja nas ne zaobilazi

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) već godinama upozorava da je pretilost globalna epidemija, a podaci ukazuju na stalan porast broja oboljelih u gotovo svim dobnim skupinama. Debljina je danas jedan od najvećih javnozdravstvenih izazova, a najnovija istraživanja objavljena u prestižnom časopisu The Lancet donose važne uvide o razmjerima problema i posljedicama na zdravlje i razmjerima globalne epidemije.

Povodom Svjetskog dana debljine 4. ožujka 2024. objavljena je studija pod naslovom Worldwide trends in underweight and obesity from 1990 to 2022: a pooled analysis of 3663 population-representative studies with 222 million children, adolescents, and adults. Studija je obuhvatila razdoblje od 1990. do 2022. godine, analizirajući podatke čak 222 milijuna ljudi iz 190 zemalja. Rezultati pokazuju da danas u svijetu više od milijarde ljudi živi s pretilošću, a trendovi su posebno zabrinjavajući među djecom i adolescentima, gdje su stope pretilosti porasle četiri puta. Kod odraslih osoba, brojka se više nego udvostručila. Situacija u Hrvatskoj prati globalne trendove i pokazuje ozbiljno pogoršanje. Prema podacima iz studije, 28,3 % žena i 34, 8% muškaraca u Hrvatskoj bilo je pretilo 2022. godine, što predstavlja porast od 14,9 % kod žena i 24,1 % kod muškaraca u odnosu na 1990. godinu. Pretilost među djecom također je u porastu: 7,2 % djevojčica i 11,3 % dječaka bilo je pretilo 2022. godine, što je povećanje od 3,9 % kod djevojčica i 6,3 % kod dječaka u posljednjih 30 godina. Ovi podaci ukazuju na hitnu potrebu za sveobuhvatnim strategijama i politikama koje će se usmjeriti na prevenciju i smanjenje pretilosti.

Promjena paradigme u dijagnozi debljine

Do sada se pretilost definirala na temelju indeksa tjelesne mase, a nova definicija uključuje dodatne kriterije poput mjerenja opsega struka i udjela masnog tkiva analizom sastava tijela.

Unatoč alarmantnim podacima, promjena paradigme u dijagnozi  debljini i dalje napreduje sporo. Sve više stručnjaka ističe kako se paradigma razumijevanja debljine mora temeljito promijeniti; od tradicionalnog oslanjanja na antropometrijske mjere prema sveobuhvatnom shvaćanju debljine kao kronične, progresivne bolesti. U tom smislu, naglasak se postupno preusmjerava s antropomerijskih osvrta na procjenu metaboličkih i zdravstvenih posljedica koje debljina uzrokuje. Početkom 2025. godine The Lancet je objavio i rad pod naslovom Definition and diagnostic criteria of clinical obesity koji donosi novu definiciju i dijagnostičke kriterije za pretilost. Radi se o preporukama koje su donesene konsenzusom (dogovorom) grupe svjetskih stručnjaka koji se bave pretilošću. Do sada se pretilost definirala na temelju indeksa tjelesne mase (ITM), koji se računa kao omjer tjelesne mase i kvadrata visine (kg/m²). Prema postojećim kriterijima, ITM iznad 25 kg/m² označava prekomjernu tjelesnu masu, dok ITM između 30 i 35 ukazuje na pretilost prvog stupnja, 35–40 na pretilost drugog stupnja, a ITM iznad 40 na pretilost trećeg stupnja. Iako je ITM koristan alat za procjenu uhranjenosti na razini populacije, on ne uzima u obzir sastav tijela, pa tako može precijeniti ili podcijeniti rizike kod pojedinaca. Npr, netko od 100 kg i ITM 32 kg/m2 može biti mišićav i zapravo se kod te osobe ne može postaviti dijagnoza debljine. Nova definicija uključuje dodatne kriterije poput mjerenja opsega struka i udjela masnog tkiva analizom sastava tijela (udio tj. postotak masnog tkiva u tijelu). Također, stručnjaci predlažu definiciju kliničke i pretkliničke pretilosti. Klinička pretilost podrazumijeva prisutnost bolesti povezanih s pretilošću, poput srčanožilnih bolesti, bolest dišnog sustava ili mišićno-koštanih problema, dok se pretklinička pretilost odnosi na osobe s metaboličkim promjenama, ali bez izraženih kliničkih simptoma (npr. samo povišene masnoće u krvi, a zdrav srčanožilni sustav). Autori ističu važnost sagledavanja bolesnika u kontekstu njegova ukupnog zdravstvenog stanja, uzimajući u obzir prisutnost ili odsutnost komplikacija debljine. Ova nova klasifikacija omogućuje precizniju dijagnozu i bolju alokaciju zdravstvenih resursa jer upravo bi se klinička pretilost trebala tretirati kao kronična bolest, tj. omogućiti sve načine liječenja. Također se uzima u obzir da je moguće da pojedinac ima veću tjelesnu masu, no očuvano zdravlje.  Slično navedenome Europsko društvo za proučavanje debljine (EASO) nedavno je predstavilo novi okvir za dijagnostiku, studiranje i liječenje debljine kod odraslih, koji označava važan zaokret u medicinskom pristupu ovoj bolesti. Ključna promjena odnosi se na napuštanje isključivog oslanjanja na ITM kao dijagnostičkog kriterija. Umjesto toga, debljina se prepoznaje kao kronična bolest koja proizlazi iz prekomjernog nakupljanja i/ili disfunkcije masnog tkiva, pri čemu se u obzir uzimaju i medicinske, funkcionalne te psihološke posljedice.

Promjena paradigme u medicinskom pristupu debljini

Suvremeno liječenje debljine obuhvaća kombinaciju promjene životnog stila, psihološke podrške, farmakoterapije i u određenim slučajevima kirurških intervencija.

EASO predlaže da se liječenje debljine temelji na individualiziranom planu koji uključuje procjenu metaboličkih poremećaja, funkcionalnih ograničenja i utjecaja bolesti na kvalitetu života. Cilj terapije više nije samo smanjenje tjelesne mase, već i poboljšanje cjelokupnog zdravstvenog stanja te sprječavanje komplikacija. Novi okvir također uvodi klasifikaciju prema stupnju i težini bolesti, što omogućuje prilagodbu terapije i praćenje učinka liječenja tijekom vremena. Time se debljina konačno priznaje kao kompleksno, kronično stanje koje zahtijeva dugoročan, multidisciplinaran i suosjećajan medicinski pristup. Debljina se u tom kontekstu promatra poput drugih kroničnih bolesti, poput dijabetesa tipa 2 ili hipertenzije, koje zahtijevaju kontinuiranu skrb.

U skladu s tim, suvremeno liječenje debljine obuhvaća kombinaciju promjena životnog stila, psihološke podrške, farmakoterapije i, u određenim slučajevima, kirurških intervencija. Farmakoterapija zauzima sve važnije mjesto jer novija generacija lijekova pokazuje znatno veću učinkovitost i sigurnosni profil u usporedbi s ranijim terapijama. Lijekovi poput agonista GLP-1 receptora (npr. semaglutid i liraglutid) te novijih kombiniranih agonista (npr. tirzepatid) djeluju na regulaciju apetita, usporavanje pražnjenja želuca i smanjenje unosa hrane, ali i na poboljšanje metaboličkih parametara poput glikemije i lipidnog profila. Kliničke studije pokazale su da ovi lijekovi mogu dovesti do smanjenja tjelesne mase od 15 do 20 posto, što predstavlja značajan terapijski napredak u usporedbi s prethodnim generacijama lijekova.

No, farmakoterapija se u novoj paradigmi ne promatra kao “brzo rješenje”, već kao dio dugoročne strategije kontrole kronične bolesti. EASO naglašava važnost individualiziranog pristupa, pri čemu se terapija bira na temelju pacijentovih metaboličkih potreba, komorbiditeta, psihološkog profila i životnih okolnosti. Cilj nije samo smanjiti masu, nego i poboljšati metaboličko zdravlje, funkcionalnost i kvalitetu života. U tom kontekstu, farmakološko liječenje treba biti integrirano u širi program koji uključuje edukaciju, praćenje ponašanja i promjene prehrambenih navika.

Novi pristup zahtijeva i promjenu u percepciji zdravstvenih djelatnika i društva u cjelini. Stigmatizacija i moraliziranje debljine moraju ustupiti mjesto razumijevanju da je riječ o kompleksnom, kroničnom stanju koje zahtijeva medicinsku brigu, dugoročnu podršku i stručno vođenu terapiju. Takav model liječenja ne samo da povećava učinkovitost intervencija, nego i vraća dostojanstvo pacijentima koji se godinama bore s bolešću. U konačnici, nova paradigma u liječenju debljine predstavlja iskorak prema medicini koja prepoznaje biološku stvarnost, a ne krivi pojedinca u čemu leži ključ dugoročnog uspjeha u borbi protiv jedne od najvećih javnozdravstvenih prijetnji suvremenog doba.

Nova socioekonomska paradigma debljine

Socioekonomska paradigma debljine naglašava da razvoj i prevalencija ove bolesti nisu samo rezultat individualnih izbora, nego duboko odražavaju društvene i ekonomske okolnosti u kojima pojedinac živi. Istraživanja pokazuju da su niži socioekonomski slojevi znatno izloženiji riziku od pretilosti, što se povezuje s ograničenim pristupom zdravoj hrani, manjkom mogućnosti za tjelesnu aktivnost, ali i većim razinama kroničnog stresa. U mnogim zajednicama, visokokalorična i nutritivno siromašna hrana je dostupnija i jeftinija od svježih, kvalitetnih namirnica, što dugoročno doprinosi razvoju debljine i metaboličkih bolesti.

Osim materijalnih ograničenja, važnu ulogu imaju i obrazovanje te kulturni obrasci. Niža razina zdravstvene pismenosti često dovodi do slabijeg razumijevanja prehrambenih potreba i važnosti prevencije, dok socioekonomska nesigurnost potiče emocionalno prejedanje i sedentaran način života. U tom kontekstu, debljina se ne može promatrati izolirano, već kao odraz društvenih nejednakosti. Nova paradigma stoga poziva na javnozdravstvene politike koje integriraju socijalne, ekonomske i obrazovne mjere; od subvencioniranja zdrave hrane do stvaranja okruženja koje potiče kretanje i mentalno zdravlje. Rješavanje debljine tako postaje pitanje društvene pravednosti, a ne samo individualne odgovornosti.

Zaključak

Suvremeno razumijevanje debljine, oblikovano kroz biološku, medicinsku, psihološku i socioekonomsku paradigmu, donosi prijeko potrebnu promjenu u načinu na koji društvo i zdravstveni sustav pristupaju ovoj bolesti. U toj novoj paradigmi cilj liječenja nije samo smanjenje kilograma, nego obnova fizičkog i mentalnog zdravlja te poboljšanje kvalitete života. Takvo sveobuhvatno razumijevanje postavlja temelj za stvaranje učinkovitijih javnozdravstvenih politika, smanjenje stigme i pravedniji, humaniji odnos prema osobama koje žive s debljinom.

Literatura

1. NCD Risk Factor Collaboration (NCD-RisC). Worldwide trends in underweight and obesity from 1990 to 2022: a pooled analysis of 3,663 population-representative studies with 222 million children, adolescents, and adults. The Lancet. 2024;403(10431):1787–1802. doi:10.1016/S0140-6736(23)02750-2
2. The Lancet Commission on Obesity. Definition and diagnostic criteria of clinical obesity. The Lancet Diabetes & Endocrinology. 2025 Jan 14. doi:10.1016/S2213-8587(24)00401-0
3. Busetto L, Dicker D, Frühbeck G, Halford JCG, Sbraccia P, Yumuk V, Goossens GH, on behalf of the European Association for the Study of Obesity (EASO). A new framework for the diagnosis, staging and management of obesity in adults. Nature Medicine. 2024;30(9):2395-2399. doi:10.1038/s41591-024-03095-3
4. Wilding JPH, Batterham RL, Davies M, et al. Once-weekly semaglutide in adults with overweight or obesity (STEP 1): a randomised, double-blind, placebo-controlled, phase 3 trial. The New England Journal of Medicine. 2021;384(11):989-1002. doi:10.1056/NEJMoa2032183
5. Jastreboff AM, Aronne LJ, Ahmad NN, et al. Tirzepatide once weekly for the treatment of obesity (SURMOUNT-1): a double-blind, randomised, controlled trial. The New England Journal of Medicine. 2022;387(3):205-216. doi:10.1056/NEJMoa2206038
6. Pi-Sunyer X, Astrup A, Fujioka K, et al. A randomised, controlled trial of 3.0 mg of liraglutide in weight management (SCALE Obesity and Prediabetes). The New England Journal of Medicine. 2015;373(1):11–22. doi:10.1056/NEJMoa1411892