x
x

Razvoj bolesti povezanih sa stresom

  Doc. prim. dr. sc. Marija Vučić Peitl, dr. med., spec. psihijatar

  14.05.2021.

Psihičke traume imaju važnu ulogu u nastanku svih duševnih poremećaja. Tako kod osobe s izraženom genetskom predispozicijom za shizofreniju, čak i mali životni stresovi mogu biti okidači za početak bolesti. Ljudi koji imaju genetsku sklonost za depresiju, kada su izloženi stresovima mogu razviti depresivnu epizodu.

Razvoj bolesti povezanih sa stresom
Poremećaji iz kruga neurotskih ili anksioznih poremećaja, kao što je panični poremećaj, opći anksiozni poremećaj, gotovo uvijek su posljedica doživljaja stresnih situacija.

Kod osoba koje su izložene teškim psihotraumatskim stresovima, kao što je u ratovima, velim katastrofalnim događanjima (poplave, potresi), a nemaju genetsku predispoziciju za duševne poremećaje, mogu razviti simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Poremećaji iz kruga neurotskih ili anksioznih poremećaja, kao što je panični poremećaj, opći anksiozni poremećaj, gotovo uvijek su posljedica doživljaja stresnih situacija, a razvijaju se kod osobe koja je s obzirom na uvjete u kojima je odrastala tj. kvalitete odnosa s osobama koje su brinule o njoj i funkcionalnosti obitelji u kojoj je odrastala, te šire okoline u kojoj je boravila, podložna razvoju poremećaja. 

U životu svakog pojedinca postoje i neki veliki životni stresori koji se srećom ne događaju svakodnevno, ali mogu uzrokovati veliku patnju i bol. Većina ljudi se može nositi s ovakvim stresovima, ali nažalost ne mogu svi. Tako će se kod određenih pojedinaca npr. nakon gubitka voljene osobe pojaviti patološke ili bolesne reakcije, koje će rezultirati poremećajem tjelesnog i/ili psihičkog zdravlja.

Odgovor na stresor sadrži dvije važne komponente, a to su: psihološka i biološka komponenta. Osim navedenog vrlo su važne određene karakteristike izložene osobe te karakteristike samog stresora. Kada govorimo o biološkim komponentama reakcije na stresni događaj važnu ulogu ima sama genetika i promjene u regulaciji pobuđenosti, dok su od psiholoških komponenata važna obilježja same ličnosti, ranije doživljene traume i neka prethodna iskustva. 

Reakcije na stres mogu biti fiziološke (pojačan rad srca, povišeni krvni tlak, povišena razina glukoze u krvi, proširene zjenice) i psihičke (strah, tjeskoba, potištenost, smanjena koncentracija). Za ove fiziološke komponente važno je pojačano lučenje kortizola u stresnim situacijama, zato se često kortizol naziva hormonom stresa. Hoće li doći do razvoja bolesti uslijed ovog pojačanog lučenja kortizola koji je uključen u brojne sustave u našem organizmu (on sudjeluje u regulaciji metabolizma ugljikohidrata, masti i proteina), ovisiti će i o drugim čimbenicima, kao što smo već ranije naveli: o samom nasljeđu, uvjetima odrastanja pojedinca, o ranijim stresnim događajima, o samoj potpori okoline, kao i psihološkim mehanizmima. Zbog toga brojna dosadašnja istraživanja navode da stres može imati direktan utjecaj na pojavu psihosomatskih bolesti. U psihosomatske bolesti ubrajaju se hipertenzija, tahikardija, infarkt srca, šećerna bolest, bolesti štitnjače, astma itd.

Kronični stresni događaji uključuju životne teškoće koje traju duže vrijeme ili se učestalo ponavljaju tijekom dužeg razdoblja kao što su npr. dugotrajne bolesti, financijske poteškoće, nezadovoljavajući posao, loše stanovanje, obiteljski problemi, koji su jako izraženi u ovo vrijeme pandemije uslijed koronavirusa. Vrlo česte popratne psihičke posljedice kroničnog stresa su: tjeskoba, potištenost, bespomoćnost, osjećaji krivnje, depresija i drugo.

Stres i psihički poremećaj

Loša adaptacija na stresor može rezultirati nekim od psihijatrijskih poremećaja. Poremećaje uzrokovane stresom Međunarodna klasifikacija bolesti (MKB-10) dijeli na: akutnu stresnu reakciju, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i poremećaj prilagodbe. Svrstava ih u kategoriju "Reakcije na teški stres i poremećaj prilagodbe" unutar veće kategorije koju dijeli s neurotskim i somatoformnim poremećajima, prema zajedničkim vodećim simptomima. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM-V) ove poremećaje izdvaja u posebnu kategoriju – "Poremećaje vezane uz traumu i stres", prema zajedničkoj etiologiji.

Akutna reakcija na stres

Kod akutnog stresnog poremećaja, osoba ima ponavljajuća sjećanja na traumu, izbjegava poticaje koje ju podsjećaju na traumu, te je podražljiva.

Akutni stresni poremećaj razvija se vrlo brzo nakon doživljenog traumatskog zbivanja. Kod akutnog stresnog poremećaja, osoba ima ponavljajuća sjećanja na traumu, izbjegava poticaje koje ju podsjećaju na traumu, te je podražljiva. Simptomi započinju unutar mjesec dana i traju najmanje dva dana, no za razliku od posttraumatskog stresnog poremećaja, ne traju dulje od mjesec dana. Osoba s ovim poremećajem ima tri ili više disocijativnih simptoma: osjećaj otupjelosti, otuđenosti ili odsutnost emocionalnog odgovora, smanjenu svijest o okolini (npr. omamljenost), te osjećaj nestvarnosti ili amneziju važnog dijela traume.

Neki stručnjaci preporučuju sustavno sažeto razmatranje proživljene traume tj. provođenje ispitivanja (engl. debriefing). Drugi stručnjaci pak više preporučuju suportivnu psihoterapiju.  Lijekovi za spavanje mogu pomoći, no ostali lijekovi općenito nisu indicirani.

Poremećaj prilagodbe

Prestanak stresora ili njegovih posljedica najčešće dovodi do razrješenja psihičkih tegoba.

Poremećaj prilagodbe je dijagnoza koja opisuje emocionalni odgovor na stresni događaj koji intenzitetom prelazi događaj u podlozi te uzrokuje stanje subjektivnog distresa kod izložene osobe. Stresor može biti značajna životna promjena, stresni životni događaj ili ozbiljna bolest. Simptomi ovog poremećaja uključuju: depresivno raspoloženje, anksioznost, zabrinutost, napetost, teškoće u nošenju sa svakodnevnim zadacima i planiranju budućnosti, kao i somatske simptome (glavobolju, bol u trbuhu, pojačano lupanje srca).

Poremećaj prilagodbe se javlja unutar mjesec dana od stresnog događaja te obično ne prelazi šest mjeseci u trajanju. Prestanak stresora ili njegovih posljedica najčešće dovodi do razrješenja psihičkih tegoba. Prevalencija ovog poremećaja je oko 1% u općoj populaciji, dok je u ordinacijama opće medicine ova dijagnoza često primarna i prisutna u oko 20% bolesnika.  Od metoda liječenja preporuča se svakako psihoterapija, a lijekovi se koriste u težoj kliničkoj slici, ovisno o vodećoj simptomatologiji, najčešće su to antidepresivi, anksiolitici, hipnotici, a puno rjeđe antipsihotici.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

PTSP se često javlja uz dodatne psihičke poremećaje, najčešće uz depresivni poremećaj, anksiozne poremećaje i poremećaje vezane uz uporabu psihoaktivnih tvari, no i uz tjelesne dijagnoze.

Posttraumatski stresni poremećaj je poremećaj koji se može javiti nakon izlaganja traumatskom događaju. Traumatski događaj se u DSM-V klasifikaciji definiran kao izloženost stvarnoj smrti ili prijetnji smrti, ozbiljnoj ozljedi ili seksualnom nasilju, na način da je osoba sama doživjela, svjedočila ovakav događaj, ili je saznala da se neki od tih događaja dogodio rođaku ili prijatelju.

Dijagnostički kriteriji u MKB-10 i DSM-V klasifikaciji, osim izloženosti traumatskom stresoru, uključuju i simptome iz skupina ponovnog proživljavanja, pojačane pobuđenosti i izbjegavanja, a DSM-V uvodi i novu skupinu: negativne kognitivne promjene i promjene raspoloženja. Simptomi u PTSP-u mogu biti akutni i trajati manje od tri mjeseca ili kronični.

Životna prevalencija PTSP-a je u istraživanjima do 9%. Ovaj se poremećaj često javlja uz dodatne psihičke poremećaje, najčešće uz depresivni poremećaj, anksiozne poremećaje i poremećaje vezane uz uporabu psihoaktivnih tvari, no i uz tjelesne dijagnoze. Cilj liječenja je redukcija simptoma, prevencija komorbiditeta psihičkih i tjelesnih bolesti, poboljšanje adaptivnog funkcioniranja, ponovno uspostavljanje osjećaja sigurnosti i povjerenja, a sve kako bi se smanjio relaps bolesti. Liječenje PTSP-a uključuje psihofarmakoterapiju, psihoterapiju i psihoedukaciju.

Literatura

1. Kuzman M, ur. Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema: MKB-10 - deseta revizija, svezak 1. Zagreb: Medicinska naklada; 1994.
2. American Psychiatric Association. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition. 5th. Arlington, VA: American Psychiatric Association; 2013.
3. Hrvatski zavod za javno zdravstvo Ministarstvo zdravlja RH, Mentalni poremećaji u Republici Hrvatskoj, 2011.
4. American Psychiatric Association Steering Committee on practice guidelines, practice guideline for the Treatment of Patients With Acute Stress Disorder and Posttraumatic Stress Disorder, 2010.
5. Kessler RC, Sonnega A, Bromet E, Hughes M, Nelson CB: Posttraumatic stress disorder in the National Comorbidity Survey. Arch Gen Psychiatry 1995; 52:1048–1060.
6. De Vries GJ, Olff M: The lifetime prevalence of traumatic events and posttraumatic stress disorder in the Netherlands. J Trauma Stress. 2009 Aug;22(4):259-67.
7. Yehuda R, ed. Risk factors for posttraumatic stress disorder. American Psychiatric Press, Washington, D.C., 1999.
8. Bryant RA., Harvey AG. Acute stress disorder: A handbook of theory, assessment, and treatment. American Psychological Association , Washington, DC, 2000.
9. Bryant, RA A review of acute stress disorder in DSM-5 Depression and anxiety. 2010; 0:1–16.
10. Bryant RA, Creamer M, O'Donnell M, et al. Acute and Chronic Posttraumatic Stress Symptoms in the Emergence of Posttraumatic Stress Disorder: A Network Analysis. JAMA Psychiatry. 2017;74(2):135-142.