x
x

Uporaba kreativnih tehnika u radnoj terapiji

  prof. dr. sci. Dubravka Šimunović
  Marlena Kovačević, bacc.therap.occup.

  24.04.2007.

Veliki interes za kreativnu terapiju započeo je u 90-tim godinama prošlog stoljeća kao rezultat velikih postignuća specijaliziranih terapeuta koji su radili na područjima zdravstvene skrbi; prevenciji, edukaciji, habilitaciji i rehabilitaciji. Mnoga dostignuća bila su neočekivana i neplanirana, ali zahvaljujući njima primjena umjetnosti u zdravstvu znatno je porasla.

Uporaba  kreativnih tehnika u radnoj terapiji

Primjena umjetnosti u terapijske svrhe

Warren (1993.god.) u svojim radovima ističe da je kreativna terapija uporaba umjetnosti (likovno-vizualnog izražaja, glazbe, plesa, drame, lutkarstva, priče itd.) i drugih kreativnih procesa radi unapređenja zdravlja i bržeg oporavka, a umjetničkim i kreativnim zanimanjima nastoji se pomoći osobi da se prilagodi nekoj specifičnoj onesposobljenosti, ili da se oporavi od neke specifične medicinske ili kirurške intervencije, ili naprosto da se poboljša kvaliteta života pod specifičnim okolnostima.

Radno terapijska intervencija kroz primjenu kretaivnih tehnika

Jedan od izazova radne terapije jest pronaći aktivnosti koje uključuju tehnike kao što su umjetnost, gluma, ples, glazba, keramika, te razne tipove pismenog izražavanja koje ulaze u pacijentov potencijal kreativnosti i premostiti barijere koje ga sputavaju u izražavanju.

Postoji niz radnoterapijskih intervencija koje usmjereno potiču pacijentov vlastiti kreativni potencijal, a uključuju tehnike kao što su umjetnost, gluma, ples, glazba, keramika, te razni tipovi pismenog izražavanja. Kreativnim aktivnostima mogu se baviti ljudi bilo koje životne dobi i bilo kojeg tipa ili razine funkcionalnog oštećenja. One predstavljaju opće korisnu svrhu kod rješavanja problema u svakodnevnom životu u svrhu povećanja kvalitete života pojedinaca i društava. Iako je kreativnost prirodni proces, postoje različiti faktori koji koče njegovu ekspresiju. Najčešći su nedostatak mogućnosti vlastitog odabira i ponavljana negativna iskustva. Ljudi sa slabim osjećajem za osobno izražavanje iskazuju nezainteresiranost za početkom aktivnosti pokazujući bespomoćnost. Također, kreativno izražavanje može biti usporeno nezadovoljenim fiziološkim potrebama ili osjećajem nesigurnosti. Jedan od izazova radne terapije jest pronaći aktivnosti koje ulaze u pacijentov potencijal kreativnosti i premostiti barijere koje ga sputavaju u izražavanju.

Faze kretativnosti tijekom provedbe radno terapijskog procesa

Faze kreativnog procesa možemo podijeliti na sljedeći način:

  • pripreman period primanja informacija tj. faza u kojoj pojedinac pokušava riješiti problem ili napraviti dio posla, no često neuspješno;
  • zatim faza inkubacije (razvijanje ideja) posao stavlja na stranu i ne misli se na njega svjesno, ali se nastavlja nesvjesno, sortirajući i evaluirajući obuhvaćene informacije i materijale;
  • slijedi faza iluminacije (razjašnjenja) ako je faza inkubacije bila uspješna, u pojedincu nastupa iznenadno razjašnjenje situacije i nagon koji ga potiče na rezimiranje dosad učinjenog;
  • zadnja faza je verifikacija tj. faza kada je rješenje problema razvijeno, a materijali i informacije sumirane su fazom iluminacije i postavljaju se u praksu.

Du Toit (1970) govori o kreativnoj sposobnosti pojedinca kao manifestom u stvaranju opipljivog i neopipljivog, dok se kvaliteta stvaranja pojedinca reflektira kroz kvalitetu njegove komponente 'biti'. Razina njegove komponente 'djelovati' karakterizirana je razinom njegove sposobnosti oblikovanja odnosnih kontakata s materijalnim, ljudima i situacijama, uz kontrolu anksioznosti i kvalitetu njegove pripremljenosti da se potpuno aktivira i trudi u aktivnostima koje maksimalno zahtijevaju kreativni potencijal.

Primjena kreativnih tehnika u grupi

Rad u grupi zahtijeva od radnog terapeuta prikupljanje općih podatka o pojedincima unutar grupe kako bi bio spreman na moguće poteškoće tijekom provedbe radnoterpijskog programa. Prema Warren-u (1989.) Pitanja na koja svaki terapeut treba pronaći odgovor su sljedeća: "S kim ću raditi?, Kako ću raditi? i Što želim postići?". Zatim je isto tako važno koliko će biti sudionika u jednoj terapijskoj skupini, kojeg su godišta, kakva će biti skupina po sastavu-homogena ili heterogena, etničko-jezičnom sastavu, po vrstama oštećenja i sl., o kulturnim tradicijama, ne-iskustvima, ne-vještinama sudionika radionice, koristi li koji sudionik grupe invalidska kolica i/ili neka druga pomagala, mogu li svi komunicirati, ima li tko od sudionika poteškoće u govoru, sa sluhom, vidom, problema sa srcem, epilepsiju, neurološki ili mentalni hendikep, uzimaju li sudionici lijekove i koje i/ili sl. Koja je "moja" uloga kao voditelja?, Kako početi?, Kako nastaviti? i Kako završiti? Prvu ili uvodnu radionicu radni terapeut provodi vrlo jednostavno, prilično skromno ne postavljajući prevelike zahtjeve na prisutne osobe. Upotrebljavajući aktivnosti koje ne ugrožavaju pojedinca, radni terapeut se služi opservacijom u ocjenjivanju sposobnosti članova grupe. Vrlo je važno napomenuti da je u početku velik dio talenta sakriven. Teoretičari radne terapije ističu nužnost detektiranja "izo potencijala pojedinca" koji nakon određenog vremena uz valjani pristup dolazi do izričaja.

Oblici kreativnih radionica

Zajedničko obilježje je vratiti povjerenje u sebe i druge, obogatiti emocionalni život uključujući osjećajnost i odgovornost za estetske vrijednosti, vratiti i/ili unaprijediti opće i posebne kreativne spoznajne sposobnosti.

Motivacija sudionika grupe često proizlazi iz osvješćivanja o mogućnostima ponovnog osposobljavanja i savladavanja fizioloških, psiholoških i/ili socijalnih ograničenja prethodno prisutnih kod pojedinca. Radni terapeut može intervenirati kroz različite oblike kreativnih radionica:

  • primarne
  • sekundarne
  • tercijarne ili kombinacije navedenih.

U primarnim radionicama putem kreativnih tehnika radni terapeut podučava zdrave osobe o važnosti usuglašavanja slobodnog vremena sa ostalim svakodnevnim aktivnostima. Podučava osobu da se ljudski oblikuje, doživi, izgradi sebe, stvaralački i kreativno se izražava, kako da vrati postojeće ideje i oblikuje nove interpretirajući ih na najkvalitetniji način. Sekundarne radionice prilagođene su pojedincima koji su posredno izloženi nekom riziku i/ili su već oboljeli. Dok tercijarne radionice ili kombinacija navedenih služe u osposobljavanju teško oboljelih ili hendikepiranih osoba i njihovih obitelji kroz program rehabilitacije i habilitacije. Zajedničko obilježje je vratiti povjerenje u sebe i druge, obogatiti emocionalni život uključujući osjećajnost i odgovornost za estetske vrijednosti, vratiti i/ili unaprijediti opće i posebne kreativne spoznajne sposobnosti. Radni terapeut planira izvedbu kreativnih radionica kroz kratkoročne, među-ciljeve i dugoročne ciljeve kako bi unaprijedio zdravlje osobe stjecanjem pozitivnih stavova i navika kroz radnoterapijski proces.

Opći faktori za izvedbu kreativnih radionica

Skup stvaralačke izraženosti osjećaja, razmišljanja i doživljaja nazivamo ekspresivne tehnike, a njihovom se primjenom dolazi do rješavanja problema.

Okolina u kojoj se provode kreativne radnoterapijske radionice treba biti stimulativno ispunjena predmetima koji privlače pažnju i kojima se može rukovati (npr. slike poznatih slikara u umjetničkom ateljeu). Za aktivnosti koje zahtijevaju pismeno izražavanje od pomoći je kratak verbalni uvod na početku terapije koji bi stimulirao stvaranje novih ideja; npr. od grupe se može tražiti da pokuša zamisliti na koji bi se način neki junak i junakinja mogli sastati. Na taj način, uključujući elemente romantike, maštanja, ponekad apsurda ili humora, sudionicima se daje do znanja da ne treba biti preozbiljan u izražavanju jer je isto negativan faktor za kreativnost. Važno je pribaviti kvalitetne materijale i opremu za stvaranje, a predmete koji se mogu kopirati i kojima bi se mogao postići nerealan rezultat, tj. ne vlastito izražavanje, treba ukloniti iz okoline. Npr. ako sudionici imaju terapiju slobodnog slikanja, iz prostorije bi se trebale ukloniti fotografije i razglednice, jer vrlo često kod osobe fokus pažnje usmjeravaju na izvođenje aktivnosti, a ne na kreativno izražavanje i stvaranje. Svi prisutni trebaju biti u potpunosti upućeni i informirani o radu kako bi aktivnost mogli kvalitetno obavljati. Skup stvaralačke izraženosti osjećaja, razmišljanja i doživljaja nazivamo ekspresivne tehnike, a njihovom se primjenom dolazi do rješavanja problema.

Primjena ekspresivnih tehnika u kreativnoj radnoj terapiji

Ekspresivne tehnike koje se koriste u kreativnoj radnoj terapiji su sljedeće:

  • likovne i oblikovne tehnike,
  • terapija glazbom,
  • biblioterapija,
  • igra, drama,
  • ples, tehnike opuštanja ili relaksacije.

Umijeće planiranja, organizacije i djelotvornog vođenja kreativnih-terapijskih radionica je u osmišljavanju dramskog sadržaja u kojem sudionici prolaze kroz poseban proces kreativnog učenja, od pronalaženja "kaosa" u dosadašnjim spoznajama i uvjerenjima do invencija novih spoznaja i vrednota o sebi i o svijetu koji ih okružuje. Smisao radne terapije u segmentu intervencije je u kvalitetnom i planskom planiranju i provedbi kreativne terapije npr. kroz crtanje, slikanje, kolaž, kiparenje, rad s glazbom. Mediji koji se najčešće koriste su: papir, platno, zidovi, pločnik, pijesak, maske i ostali materijali, a sredstva mogu biti prsti, štapići, olovke, ugljen, krede, pastele, boje, tuševi, komadi kamenja, ostaci kulturnih zdanja, krzno, biljke, cvijeće, voće, povrće, otpaci, vosak, gips, tijesto, audio snimke i sl. Za osobe koje imaju ograničene fizičke i/ili mentalne sposobnosti bitno je ne stvoriti joj više zapreka s neophodnim izborom materijala. Materijal bi trebao biti dostupan sukladno mogućnostima pojedinca i znanju radnog terapeuta o primjeni. Cilj odnosa pacijent-radni terapeut u radu s pojedincima i grupama predstavlja međuzavisni partnerski odnos koji će omogućiti rješenja radno-terapijskih problema i postizanje radno-terapijskih ciljeva.

Zaključak

Uporaba kreativnih tehnika i kreativnih sposobnosti u radnoj terapiji sastavnica je procesa liječenja,rehabilitacije i habilitacije. Kreativna sposobnost utječe na stupanj i kvalitetu aktivnosti pojedinca u svim područjima života, osobnoj higijeni, produktivnosti, društvenim odnosima i slobodnom vremenu. Ona nije statična u terapijskom smislu, varijabilna je i stupnjevita. Primjenom kreativnih tehnika kao nadopune osnovnom liječenju, rehabilitaciji i habilitaciji kod pojedinca stvara se osjećaj sigurnosti u vlastite mogućnosti - potencijale koji su često zbog stanja bolesti ili trajnog invaliditeta narušene djelomično ili potpuno.

Literatura

Barath Arpad, Matul Daša, Sabljak Ljiljana, Priručnik za kreativne susrete s djecom u ratnim i poslijeratnim vremenima "Korak po korak do oporavka ",1996

Creek Jenifer, Livingstone Churchill "Occupational Therapy and Mental Health", 2002
Versions of the body, Adams p. 1986

Kristina Stanton-Jones , Dance movment Therapy in psychiatry, 1992

Warren B. (1993) Using the creative Arts in Therapy: a practical introdaction. Routledage, London

OGLASI
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Olfen gelZipantola PROTECTPlivit C 1000 Plus
OGLAS
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Gastal
VIDEO GALERIJA
20:57
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: