x
x

Izvješće: Savjest i priziv savjesti u liječničkoj praksi

  25.11.2011.

U utorak, 22. studenog, u sklopu projekta „Male škole medicinske etike“ održano je predavanje profesora Nike Zuraka na temu „Savjest i priziv savjesti u liječničkoj praksi“. Profesor Zurak se u uvodu dotaknuo fenomenologije savjesti koja se može promatrati prema kriteriju strogosti, kriteriju promišljanja i kriteriju vrednovanja. Savjest varira unutar populacije u jačini i kvaliteti svojih manifestacija.

Izvješće: Savjest i priziv savjesti u liječničkoj praksi
U Zakonu o liječništvu Republike Hrvatske stoji da se liječnik ima pravo pozvati na svoju savjest ukoliko se pred njega postavi zahtjev koji se protivi njegovom etičkom, vjerskom ili moralnom uvjerenju.

Priziv savjesti je utemeljen na pretpostavci da osoba ne mora poštivati građanski, pozitivni zakon ili neke njegove odrednice koje obvezuju na postupanje koje je protivno vlastitoj savjesti. Kroz povijest se priziv savjesti, prije svega, odnosio na zakone koji su definirali abortus kao medicinsku intervenciju. Tome se kasnije pridružuje priziv savjesti u postupcima eutanazije, potpomognutog suicida, umjetne oplodnje i sterilizacije. U Zakonu o liječništvu Republike Hrvatske stoji da se liječnik ima pravo pozvati na svoju savjest ukoliko se pred njega postavi zahtjev koji se protivi njegovom etičkom, vjerskom ili moralnom uvjerenju. S druge strane, u Nizozemskoj se ne priznaje pravo na priziv savjesti jer su prema Ustavu svi građani pred zakonom jednaki te bi se na taj način manjina, u ovom slučaju liječnici, lišila obavljanja neugodnih zadataka poput abortusa, iako su se na to obvezali prilikom upisa na studij medicine. U takvim zemljama liječnicima postaje svejedno hoće li nekoga ubiti ili neće.

Budući da je sve manje moguća identifikacija s autoritetima naše struke prilikom edukacije na medicinskom fakultetu, studenti se identificiraju s autoritetima iz svijeta medija što je pogubno za hipokratsku medicinku kulturu. Iako je priziv savjesti hvale vrijedan mehanizam zaštite ljudskih prava, sve je realnija opasnost da njegovo postojanje postane izlika za donošenje zakona dvojbene etičnosti uz argument da je tada priziv savjesti korektiv tih zakona. U svijetu u kojem se postupno ukida smrtna kazna čak i za najteže zločine, aborus i eutanazija ostaju jedine zakonom dopuštene nasilne smrti, a liječnici tako postaju glavni egzekutori. To je ono što ne smijemo dopustiti.

Budući da liječnik, uz „muku" svoga života, nosi i „muku" svih onih koji su povjereni u njegovu samaritansku službu, nema potrebe da ga muči vlastita savjest zbog izbora koji su bili protivni onome u što vjeruje. Naime, kakav god da život jest, uz sve bolesti i patnje koje ga prate, to je još uvijek najbolja mogućnost koju svatko od nas ima. Život, dakle, treba izabrati. To je način da spasimo budućnost, to je način da život živi.

Katarina Marušić, cand.med.