S godinama, proces metilacije postaje sve manje precizan, što dovodi do smanjene funkcije organa i veće podložnosti bolestima.

Nedavna meta-analiza epigenetskih promjena u 17 različitih ljudskih tkiva kroz cijeli odrasli život donosi dosad najpotpuniju sliku o tome kako starenje mijenja naše gene. Istraživanje je pokazalo da neka tkiva stare brže od drugih – primjerice, mrežnica i želudac akumuliraju više promjena povezanih sa starenjem nego cerviks ili koža. Osim toga, identificirani su univerzalni epigenetski markeri starenja prisutni u različitim organima, što bi moglo pomoći u razvoju terapija usmjerenih na usporavanje starenja.

Znanstvenici s Monash sveučilišta analizirali su više od 15.000 uzoraka odraslih osoba, mapirajući promjene metilacije na čak 900.000 mjesta u DNA. Rezultati su dostupni u obliku otvorenog epigenetskog atlasa. Utvrđeno je da prosječna razina metilacije značajno varira među tkivima – od 39% u cerviksu do čak 63% u mrežnici. Većina tkiva pokazuje porast metilacije s godinama, osim skeletnih mišića i pluća, gdje se bilježi pad.

Analiza je također otkrila da različiti organi imaju specifične obrasce starenja. Istraživači su identificirali gene čije promjene metilacije predstavljaju snažne biološke markere starenja, uključujući HDAC4, HOX i MEST, koji su povezani sa staničnom senescencijom, dijabetesom i pretilošću. Posebno je istaknuta obitelj gena PCDHG, čija je hipermetilacija povezana s gubitkom bijele tvari u mozgu – pokazateljem ubrzanog kognitivnog propadanja.

Ovaj atlas predstavlja vrijedan alat za razumijevanje temeljnih mehanizama starenja, ali i za razvoj strategija koje bi mogle ciljati starenje kao cjelinu, umjesto pojedinačnih bolesti. Znanstvenici se nadaju da će rezultati potaknuti razvoj terapija koje usporavaju biološko starenje, primjerice kroz utjecaj tjelesne aktivnosti, sna i prehrane na epigenetske putove u tijelu.