U osoba s urednom funkcijom štitnjače, učinak prekomjernih količina joda obično biva autoreguliran i inhibiran tzv. Wolff-Chaikoffljevim fenomenom, koji se očituje akutnom i privremenom inhibicijom sinteze hormona štitnjače. Ipak, u osoba s bolesti štitnjače ovaj protektivni učinak može izostati, točnije, može rezultirati hipotireozom ili čak hipertireozom (tzv. jod-Basedowljev fenomen).

Učestalo je i korištenje preparata selena. Brojni enzimi u štitnjači su selenoproteini, kao što su dejodinaze koje metaboliziraju tiroksin (T4) u trijodtironin (T3) i reverzni trijodtironin (rT3) te glutation peroksidaze koje reguliraju oksidativni stres. Pojedina istraživanja dokazala su da nedostatak selena povećava učestalost različitih bolesti štitnjače. Prema dosadašnjim saznanjima, u osoba s Hashimotovim tireoiditisom korištenje preparata selena može utjecati na smanjenje razine protutijela na tiroidnu peroksidazu (anti-TPO) i poboljšanje strukture štitnjače.

Uz jod i selen, cink također ima važnu ulogu u sintezi hormona štitnjače te ga pojedine osobe koriste za zdravlje štitnjače. Postoje dokazi da bi suplementacija cinkom mogla biti korisna osobama s bolestima štitnjače (prvenstveno hipotireozom) i dokazanim manjkom cinka. Uloga suplementacije cinkom u osoba s urednim zalihama ovog mikroelementa još uvijek nije dokazana.

U osoba s pernicioznom anemijom i manjkom vitamina B12 utvrđena je veća učestalost bolesti štitnjače, dominantno autoimunog tireoiditisa. Očekivalo se da bi nadoknada vitamina B12, osim na hematološku i neurološku funkciju, mogla povoljno utjecati i na pridruženu bolest štitnjače. Ipak, za sada ne postoje dokazi da suplementacija vitaminom B12 (čak i u slučaju dokazanog manjka) dovodi do poboljšanja funkcije štitnjače.

Iako najčešće nisu korišteni u obliku suplemenata za potrebe zdravlja štitnjače, postoje drugi minerali vrijedni spomena koji mogu utjecati na njezinu funkciju. Brojna opservacijska istraživanja ukazala su na povećanu učestalost hipotiroidizma u područjima fluoriranja vode, međutim, za sada još nije sa sigurnošću potvrđeno da je fluoriranje vode neovisni čimbenik rizika za razvoj hipotireoze.

Rezultati presječnih istraživanja ukazuju na povezanost povišenih razina hormona štitnjače i povišene razine bakra. Smatra se da je nedostatak magnezija povezan s autoimunim bolestima štitnjače. U nekim je istraživanjima dokazano da su razine 25-OH vitamina D niže u osoba s bolestima štitnjače, međutim, uzročno-posljedična povezanost ovih dvaju entiteta još uvijek nije dokazana.

Ashwagandha (indijski ginseng) je azijska biljka koja se često koristi u ayurvedskoj medicini s ciljem poboljšanja razine energije i pamćenja. Utvrđeno je da utječe i na funkciju štitnjače, prvenstveno na povećanje proizvodnje hormona, što je dokazano na animalnim modelima. Utvrdilo se da povećana izloženost transmasnim kiselinama u hrani utječe na razvoj poremećaja funkcije štitnjače, iako je potrebno više istraživanja kako bi se procijenili dugoročni zdravstveni ishodi. Konzumacija omega-3 masnih kiselina čini se korisnom za niz kliničkih poremećaja, uključujući i autoimune bolesti štitnjače. U posljednjih nekoliko godina, više istraživanja ukazuje na povezanost crijevne flore, metabolita i tumora štitnjače. Raznolikost, bogatstvo i sastav crijevne mikrobiote u osoba s tumorima štitnjače značajno su smanjeni i izmijenjeni.

Osobe s bolestima štitnjače znaju se pridržavati specifičnih dijeta kako bi smanjile izloženost pojedinim nutrijentima koje smatraju štetnima. Ipak, izostavljanje glutena ili mliječnih proizvoda (laktoze) ima pozitivne učinke na parametre funkcije štitnjače samo u onih osoba u kojih postoji dokazana intolerancija na ove nutrijente. Učinak se vjerojatno postiže oporavkom crijevne sluznice i poboljšanjem apsorpcije levotiroksina u onih osoba koje liječe hipotireozu. Hrana i dodaci hrani bogati sojom, željezom i kalcijem ometaju apsorpciju levotiroksina.

Iako pojedinci s bolestima štitnjače nastoje izbjeći konvencionalnu terapiju te se okreću alternativnim ili prehrambenim pristupima liječenju, mnogi od najpopularnijih i najčešće primjenjivanih pristupa nemaju dokazanu korist, nisu dovoljno istraženi ili mogu štetiti. Zadaća i odgovornost liječnika jest educirati pacijente o postojećim dokazima za ili protiv, potencijalnoj šteti ili nedostatku dokaza koji stoje iza ovih strategija.

U ime Hrvatskog društva za endokrinologiju i dijabetologiju HLZ-a dr. sc. Tanja Miličević Milardović, dr. med.