U prvom dijelu istraživanja, znanstvenici su analizirali uzorke tekućine iz tankog crijeva 49 pacijenata s Hashimotovim tireoiditisom (HT) i 323 kontrolne osobe bez bolesti štitnjače. Iako su svi pacijenti s HT bili na terapiji levotiroksinom i imali slične razine TSH-a kao kontrole, prevalencija SIBO-a bila je više nego dvostruko veća u HT skupini (33% naspram 15%).

Zanimljivo je da su i unutar skupina s i bez SIBO-a uočene dodatne razlike u sastavu mikrobiote, što sugerira da sama prisutnost hipotireoze utječe na mikrobiološki profil. Primjerice, u skupini s HT bez SIBO-a zabilježena je veća prisutnost bakterije Neisseria.

Autorica studije, dr. Ruchi Mathur, istaknula je da je ovo prvo istraživanje koje se fokusira isključivo na mikrobiotu tankog crijeva, za razliku od prethodnih studija koje su analizirale uzorke stolice. “Tanko crijevo je najmetabolički aktivniji dio probavnog sustava i njegove promjene vjerojatno imaju veći fiziološki značaj,” naglasila je.

Velika populacijska analiza potvrđuje nalaze

U drugom dijelu istraživanja, korišteni su podaci iz baze TriNetX, koja je obuhvatila više od 2 milijuna osoba u SAD-u. Osobe s hipotireozom imale su dvostruko veći rizik razvoja SIBO-a u usporedbi s kontrolama, dok je rizik bio još veći kod osoba s Hashimotovim tireoiditisom. Terapija levotiroksinom značajno je smanjila rizik od razvoja SIBO-a.

Mogući mehanizmi i kliničke implikacije

Iako se smatralo da je usporena peristaltika u hipotireozi mogući uzrok SIBO-a, činjenica da su razlike u mikrobioti prisutne i kod liječenih pacijenata s normalnim TSH-om sugerira postojanje dodatnih mehanizama. SIBO može uzrokovati upalu i narušavanje crijevne barijere, što može utjecati na apsorpciju ključnih mikronutrijenata poput željeza, selena, joda i cinka – svih važnih za funkciju štitnjače.

Također, budući da se apsorpcija levotiroksina odvija upravo u tankom crijevu, promjene u mikrobioti mogu utjecati na učinkovitost terapije.

Zaključak

Ova studija otvara nova pitanja o ulozi crijevne mikrobiote u razvoju i liječenju hipotireoze. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se razjasnili mehanizmi i razvile strategije za prevenciju i liječenje, uključujući moguće probiotike ili prehrambene intervencije. Praćenje promjena mikrobiote kroz vrijeme moglo bi biti ključ za razumijevanje i personalizaciju terapije kod bolesti štitnjače.