U ispitivanju ProtecT, 1643 muškarca s lokaliziranim, uglavnom niskorizičnim rakom prostate (77% s Gleasonovim zbrojem 6) randomizirano je na jednu od skupina: radikalna prostatektomija, radioterapija s neoadjuvantnom deprivacijom androgena ili aktivno praćenje temeljeno prvenstveno na vrijednostima PSA (prostata-specifični antigen). U prethodno objavljenim nalazima, mortalitet specifičan za rak prostate (≈1%) i ukupni mortalitet (≈10%) bili su slični u tri skupine nakon 10 godina (N Engl J Med. 2016 Oct 13;375(15):1415-1424. doi: 10.1056/NEJMoa1606220).

U nastavku istraživanja i perioda praćenja od 15 godina istraživači su zaključili sljedeće:

• Smrtnost specifična za rak prostate bila je slična u sve tri skupine (≈3%).
• Sveukupna smrtnost bila je slična u svim skupinama (≈22%).
• Metastaze su se češće razvijale u skupini aktivnog praćenja (9,4%) nego u druge dvije skupine (≈5%).
• 61% pacijenata pod aktivnim nadzorom imalo je prostatektomiju ili radioterapiju.
• Ponovna procjena statusa rizika sugerira da je jedna trećina pacijenata imala srednje ili visokorizičnu bolest na početku; unatoč tome, smrtnost specifična za rak prostate u ovih muškaraca nije bila značajno viša s aktivnim nadzorom nego s prostatektomijom ili radioterapijom.

U posebnom članku opisani su dugotrajni simptomi o kojima su izvještavali bolesnici. Podaci su složeni jer su se simptomi ponešto mijenjali tijekom vremena, a kod više od polovice pacijenata pod aktivnim nadzorom na kraju je provedeno radikalno liječenje. Međutim, između 7. i 12. godine praćenja, inkontinencija urina i erektilna disfunkcija bili su češći u skupini u kojoj je provedena prostatektomija u odnosu na druge skupine (za ≈5-10 postotnih bodova), a inkontinencija stolice bila je češća u skupini radioterapije (za ≈5 postotnih bodova).

Bolesnici su u ovo ispitivanje uključivani između 2001. i 2009., a od tada se mnogo toga promijenilo u procjeni povišenog PSA i liječenju raka prostate te intenzitetu aktivnog nadzora. Usprkos tome, ispitivanje potvrđuje povoljne ishode s aktivnim nadzorom u slučaju niskorizičnog lokaliziranog raka prostate. Aktivni nadzor se također činio usporedivim s početnim radikalnim liječenjem kod bolesnika čiji tumori nisu bili niskog stupnja, međutim, studija nije imala dovoljnu snagu da bi se došlo do konačnih zaključaka za tu podskupinu.