Uvod

Činjenica da je debljina jedan od vodećih javnozdravstvenih izazova današnjice nije „mit“, već ozbiljan i rastući globalni problem.

Riječ mit potječe od grčke riječi mythos, što znači „usmena pripovijest“, „priča“ ili „govor“. U antičkoj Grčkoj pojam mythos obuhvaćao je širok spektar pripovijedanja – od religijskih priča o postanku svijeta i djelovanju bogova, preko moralnih pouka, pa sve do narodnih predaja koje su se prenosile s generacije na generaciju. Mitovi su služili ljudima kao način razumijevanja svijeta, objašnjavanja prirodnih pojava i prenošenja kulturnih vrijednosti. Oni su imali snažan utjecaj na ponašanje, vjerovanja i svakodnevni život.

Danas, međutim, u modernom jeziku riječ mit često označava pogrešno, uvriježeno vjerovanje ili tvrdnju koja nema stvarno uporište u znanosti. Primjerice, mnogi mitovi vezani uz prehranu, tjelesnu masu i mršavljenje proširili su se društvenim mrežama, popularnim časopisima i reklamama, često obećavajući brze rezultate ili jednostavna rješenja.

Činjenica da je debljina jedan od vodećih javnozdravstvenih izazova današnjice nije „mit“, već ozbiljan i rastući globalni problem. Prekomjerna tjelesna masa povezana je s povećanim rizikom od kardiovaskularnih bolesti, šećerne bolesti tipa 2, metaboličkog sindroma, brojnih malignih bolesti, hormonskih poremećaja te drugih kroničnih stanja (1,2). Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, stopa pretilosti je od 1975. do danas gotovo utrostručena, a očekuje se da će u mnogim zemljama do 2030. godine više od polovice odraslog stanovništva imati prekomjernu tjelesnu masu ili pretilost.

Unatoč velikoj količini dostupnih znanstvenih informacija i višegodišnjim istraživanjima koja jasno pokazuju što je učinkovito u kontroli tjelesne mase, brzi tempo života, stres i pritisak za brzim rezultatima doveli su do širenja različitih mitova o mršavljenju. Mnogi od tih mitova nude jednostavna, ali nerealna rješenja, obećavaju „brze transformacije“ i zanemaruju složenost ljudskog metabolizma i ponašanja. Posljedica je da se ljudi često okreću neučinkovitim ili čak štetnim metodama, što može dodatno narušiti njihovo fizičko i mentalno zdravlje.

Razotkrivanje mitova vezanih uz mršavljenje ključno je kako bi se izbjegle neučinkovite, pa čak i potencijalno štetne metode, te kako bi se potaknulo razumijevanje znanstveno utemeljenih pristupa regulaciji tjelesne mase.

Prvi mit: „Usporeni metabolizam glavni je uzrok debljanja.“

Mnogi ljudi vjeruju da je „spor metabolizam“ primarni razlog zašto se debljaju, no znanstveni dokazi pokazuju suprotno. Većina osoba s prekomjernom tjelesnom masom ima metabolizam u mirovanju jednak ili viši od osoba normalne tjelesne mase. Povećana količina tkiva zahtijeva veću bazalnu potrošnju energije, što znači da tijelo s viškom mase troši više kalorija u mirovanju nego osoba niže mase (3,4).

Primarni uzroci porasta tjelesne mase povezani su s energetskim suficitom i niskom razinom tjelesne aktivnosti, a ne inherentno „sporim metabolizmom“. Energetski suficit nastaje kada se u organizam unosi više kalorija nego što se troši. Studije pokazuju da je kombinacija sjedilačkog načina života, visoko kalorične hrane i stresnog životnog ritma glavni pokretač pretilosti.

Drugi mit: „Ugljikohidrati uzrokuju debljanje.“

Ugljikohidrati sami po sebi nisu uzrok povećanja tjelesne mase. Ono što određuje promjenu tjelesne mase jest ukupan energetski balans. Randomizirane kontrolirane studije pokazuju da ne postoji razlika u dugoročnom gubitku težine između prehrana s niskim i visokim udjelom ugljikohidrata kada je ukupni kalorijski unos jednak (5,6).

Kvaliteta ugljikohidrata, sadržaj vlakana i stupanj prerađenosti imaju značajniji utjecaj na metaboličko zdravlje. Cjelovite žitarice, povrće i voće pomažu u regulaciji glukoze, povećavaju sitost i smanjuju rizik od metaboličkih bolesti, dok rafinirani šećeri i proizvodi od bijelog brašna doprinose bržem porastu tjelesne mase i metaboličkim poremećajima.

Treći mit: „Jesti nakon 18 sati uzrokuje debljanje.“

Vrijeme konzumacije obroka nije neovisan prediktor debljanja. Sustavni pregledi pokazuju da je ukupan dnevni energetski unos važniji od vremena obroka (7). Kasni obroci mogu postati problem samo ako dovode do povećanog ukupnog kalorijskog unosa.

Nekoliko studija također sugerira da ritam prehrane može imati manji utjecaj na tjelesnu masu, ali da pravilno raspoređivanje obroka može pomoći u kontroli gladi i regulaciji energije tijekom dana.

Četvrti mit: „Manji broj obroka ubrzava metabolizam.“

Frekvencija obroka ne utječe značajno na bazalni metabolizam. Meta-analize pokazuju da nema razlike u ukupnoj potrošnji energije između osoba koje jedu dva, tri ili šest obroka dnevno (8).

Međutim, učestalost obroka može utjecati na subjektivni osjećaj gladi i sitosti, te na izbor namirnica. Neki ljudi bolje kontroliraju apetit uz češće, manje obroke, dok drugi preferiraju klasična tri obroka. Ključ je individualni pristup i održavanje kalorijskog balansa.

Peti mit: „Što manje jedem, brže ću smršavjeti.“

Stroge restriktivne dijete dovode do brzog gubitka vode i nemasne tjelesne mase, ali ne masnog tkiva. Osim toga, ekstremno niskokalorične dijete potiču adaptivnu termogenezu, smanjuju bazalni metabolizam i povećavaju rizik od povratka izgubljene težine (yo-yo efekt) (9).

Dugoročno se učinkovitijima pokazuju umjereni, održivi kalorijski deficiti, u kombinaciji s tjelesnom aktivnošću i promjenom životnih navika.

Šesti. mit: „Zdravom hranom se ne možeš udebljati.“

Energetski suficit — neovisno o izvoru — dovodi do povećanja tjelesne mase (10). Iako nutritivno kvalitetne namirnice mogu poboljšati sitost i zdravlje, one i dalje doprinose ukupnom energetskom unosu. Primjerice, orašasti plodovi su iznimno zdravi, ali visoko kalorični; prekomjerna konzumacija može pridonijeti povećanju tjelesne mase.

Sedmi mit: „Masnoće treba izbjegavati.“

Masnoće su ključan dio uravnotežene prehrane. Mononezasićene i polinezasićene masne kiseline imaju brojne pozitivne učinke, uključujući povoljan utjecaj na lipidni profil i regulaciju apetita (11,12). Problem predstavljaju trans-masne kiseline i pretjeran unos zasićenih masnoća, a ne masnoće općenito.

Osmi mit: „Mogu smanjiti masnoću samo na ciljanim dijelovima tijela.“

Selektivna redukcija masnog tkiva nije moguća. Gubitak masti odvija se sistemski i ovisi o genetski određenoj distribuciji masnog tkiva (13). Tjelesna aktivnost može ojačati određene mišićne skupine, poboljšati tonus i izgled, ali ne može odrediti mjesto gubitka masnog tkiva.

Deveti mit: „Dodaci prehrani sagorijevaju masnoću.“

Regulatorna tijela poput EFSA-e i FDA-e navode da većina dodataka prehrani koji se promoviraju kao proizvodi za mršavljenje nema dokazanu sigurnost ni učinkovitost (14,15). Potencijalni učinci, ako postoje, najčešće su skromni i bez klinički značajnog utjecaja.

Deseti mit: „Mršavljenje je samo stvar volje.“

Ovo uvjerenje pojednostavljuje složenu interakciju psiholoških, bioloških i okolišnih čimbenika uključenih u regulaciju tjelesne mase. Genetika utječe na apetit, raspored masnog tkiva i bazalni metabolizam; studije pokazuju da genetski čimbenici mogu objasniti 40–70 % varijacija tjelesne mase (16).

Hormonalni sustav — uključujući leptin, grelin, inzulin i kortizol — snažno utječe na regulaciju gladi i energije (17). Okolišni čimbenici, poput dostupnosti visokokalorične hrane, sjedilačkog stila života, socioekonomskog statusa i kulturnih navika, dodatno utječu na prehrambene obrasce (18). Kvaliteta sna i kronični stres moduliraju regulaciju apetita te su povezani s povećanim rizikom od debljanja (19,20).

Prema WHO-u i CDC-u, pretilost je multifaktorski, kroničan i relapsirajući poremećaj, pri čemu „snaga volje“ predstavlja tek jedan od brojnih čimbenika (21,22). Meta-analize potvrđuju da motivacija sama po sebi rijetko dovodi do dugoročnih i održivih rezultata bez adekvatnih bioloških i okolišnih uvjeta (23,24).

Zaključak

Mitovi o mršavljenju često proizlaze iz pretjeranog pojednostavljivanja složenih bioloških i psiholoških procesa. Takva pogrešna uvjerenja ne samo da otežavaju razumijevanje regulacije tjelesne mase, već mogu dovesti i do neučinkovitih, pa i štetnih strategija kontrole težine.

Znanstveno utemeljeni pristupi, koji uzimaju u obzir genetiku, hormonalnu regulaciju, okolišne čimbenike, kvalitetu sna i ponašajne aspekte, ključni su za dugoročno uspješno i održivo upravljanje tjelesnom masom. Edukacija, kritičko promišljanje i osvještavanje znanstvenih činjenica predstavljaju temelj za suzbijanje dezinformacija i promicanje javnog zdravlja.

Literatura

1. Afshin A, et al. Health effects of overweight and obesity in 195 countries. N Engl J Med. 2017;377:13–27.
2. Hruby A, Hu FB. The epidemiology of obesity. Pharmacoeconomics. 2015;33:673–89.
3. Müller MJ, et al. Metabolic adaptation to obesity and energy restriction. Obesity. 2015;23:230–8.
4. Speakman JR. Body size, energy metabolism and lifespan. J Exp Biol. 2005;208:1717–30.
5. Sacks FM, et al. Comparison of weight-loss diets. N Engl J Med. 2009;360:859–73.
6. Hu T, et al. Effects of low-carb vs low-fat diets. Br J Nutr. 2012;108:1167–77.
7. Almoosawi S, et al. Chrononutrition and obesity. Nutrients. 2016;8:362.
8. Taylor MA, et al. Meal frequency and metabolic rate. Br J Nutr. 1994;72:647–55.
9. Dulloo AG, et al. Adaptive thermogenesis in dieting. Am J Clin Nutr. 2017;106:1462–73.
10. Hall KD, et al. Ultra-processed diets and energy intake. Cell Metab. 2019;30:67–77.
11. Schwab U, et al. Dietary fats and health. Nutr Rev. 2014;72:698–712.
12. Mozaffarian D, et al. Fat quality and cardiometabolic health. Circulation. 2011;123:2499–515.
13. Kostek MC, et al. Fat distribution and genetics. Obesity. 2007;15:544–51.
14. European Food Safety Authority. Weight-loss supplement claims. EFSA Journal. 2020.
15. US FDA. Dietary supplements for weight loss. FDA Safety Report. 2023.
16. Loos RJF, Yeo GSH. Genetics of body weight regulation. Nat Rev Genet. 2022;23:528–41.
17. Morton GJ, Meek TH, Schwartz MW. Neurobiology of energy balance. Nat Rev Neurosci. 2014;15:367–78.
18. Swinburn BA, et al. Obesogenic environments. Lancet. 2011;378:804–14.
19. Taheri S, et al. Sleep duration, leptin and ghrelin. PLOS Med. 2004;1:e62.
20. Block JP, et al. Stress and eating behaviour. Obesity. 2009;17:108–11.
21. World Health Organization. Obesity: A chronic relapsing disease. WHO 2024.
22. Centers for Disease Control and Prevention. Causes of obesity. CDC 2023.
23. Hall KD, Kahan S. Long-term obesity management. Med Clin North Am. 2022;106:147–61.
24. MacLean PS, et al. Biological factors in weight regain. Obesity Rev. 2015;16:67–85.