Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je 11. ožujka 2020. proglasila pandemiju bolesti izazvane koronavirusom (SARS-CoV-2) koji uzrokuje COVID-19 infekciju. Još je malo tko tek koji mjesec prije tog datuma mogao zamisliti sve one posljedice koje su nastupile nakon što se korona virus proširio iz Kine munjevitom brzinom po cijelom svijetu i tako izazvao poremećaje nezapamćenih razmjera u mnogim pogođenim zemljama na polju zdravstva, trgovine i ekonomije o kojima će se još pričati u narednom razdoblju.
Uvod
Kako do sada nemamo vakcinu protiv virusa SARS-CoV-2 provedene su masovne javnozdravstvene mjere od proglašavanja karantene u pogođenim zemljama kao i različitih oblika „lockdown“-a kako bi se obuzdala epidemija. Osim obustave normalnog protoka ljudi i robe, mjere su dovele i do potencijalno štetnih utjecaja fizičke neaktivnosti obzirom na osobna ograničenja kretanja. Danas se smatra da je tim mjerama bilo ili jeste pogođeno više od milijarde ljudi diljem svijeta. Mnoge mogućnosti za fizički aktivne ljude su onemogućene, što uključuje ambulantnu kardiološku rehabilitaciju, školsku tjelesnu aktivnost i školske natjecateljske programe, dvorane za fitness i javne parkove. Sva sportska natjecanja su odgođena ili otkazana. Građanima je preporučeno da odlaze na posao samo u slučaju da obavljaju poslove neophodne za normalno funkcioniranje društva, a mnoge organizacije su se preorijentirale na rad od kuće ako je to bilo moguće uz međusobnu komunikaciju telekonferencijama. Ipak, dopušteno je obavljanje sportskih aktivnosti na otvorenom, naravno uz poštivanje mjera socijalnog distanciranja. Imajući u vidu epidemiološka opažanja, na taj je način opasnost od dodatnog širenja virusa svedena na najmanju moguću mjeru, a omogućilo se sprječavanje nepovoljnog utjecaja tjelesne neaktivnosti.
Preporuke za obavljanje tjelesnih aktivnosti koje bi poništile štetne učinke izolacije
Postoji bojazan da, iako postoje ovi pozitivni napori, određeni pojedinci koji nisu niti ranije bili tjelesno aktivni vjerojatno neće povećati svoju tjelesnu aktivnost niti za vrijeme COVID-19, u stvari vjerojatno će se kretati i manje.
SZO je, uz preporuke socijalnog distanciranja, objavila i preporuke za obavljanje tjelesnih aktivnosti koje bi poništile štetne učinke izolacije a koje uključuju tjedne treninge od najmanje 150 min tjelesne aktivnosti srednjeg intenziteta, 75 min tjelesne aktivnosti snažnog intenziteta ili njihovih kombinacija (1). Vodeći zdravstveni novinari također su naglasili važnost kontinuiranog kretanja tijekom pandemije COVID-19. Kažu da je potrebno barem 4000 koraka bilo kojim tempom što značajno dugoročno poboljšava zdravlje (2). No postoji bojazan da, iako postoje ovi pozitivni napori, određeni pojedinci koji nisu niti ranije bili tjelesno aktivni vjerojatno neće povećati svoju tjelesnu aktivnost niti za vrijeme COVID-19, u stvari vjerojatno će se kretati i manje.
Sjedilački način života i tjelesna neaktivnost
Kreće li se svijet danas još sporije zbog pandemije COVID-19?
Iako je drugačije prirode, svijet je do sada živio sa drugačijom vrstom pandemije – fizičke neaktivnosti i sjedilačkog načina života (3). Prema podacima SZO 31% osoba starijih od 15 godina su fizički neaktivni što je povezano sa otprilike 3,2 miliona smrti godišnje. Iako je tjelesna neaktivnost označena kako epidemijska još 2012. godine, vodeće mjerodavne organizacije su je prepoznale kao krizu i od tada poduzimaju herojske napore kako bi povećale tjelesnu aktivnost, ali čini se kako trend nedovoljne tjelesne aktivnosti i dalje opstaje (4). Pitanje koje si moramo postaviti jest – kreće li se svijet danas još sporije zbog pandemije COVID-19? Odgovor na to pitanje je vrlo vjerojatno da!
Tjelesna aktivnost i kardiovaskularne bolesti
SZO je identificirala tjelesnu neaktivnost kao četvrti vodeći rizični čimbenik koji je odgovoran za 6% ukupne smrtnosti, 13% ukupne arterijske hipertenzije, 9% pušenja i 6% šećerne bolesti.
Danas znamo, temeljem mnogih studija, da je tjelesna neaktivnost jedan od čimbenika koji dovode do pogoršanja preživljavanja bolesnika sa kardiovaskularnom bolešću (5). Iz tih podataka jasno proizlazi da je tjelesna aktivnost negativno povezana s rizikom kardiovaskularne smrtnosti, neovisno o dobi, spolu, te postojanju ili nepostojanju kardiovaskularne bolesti. SZO je identificirala tjelesnu neaktivnost kao četvrti vodeći rizični čimbenik koji je odgovoran za 6% ukupne smrtnosti, 13% ukupne arterijske hipertenzije, 9% pušenja i 6% šećerne bolesti. Odnos između tjelesne neaktivnosti i pretilosti još je od ranije poznat, a dokazan je 1953. kada je objavljena London Busman Study. U toj studiji je primijećeno da vozači autobusa koji sjede na radnom mjestu imaju veći opseg struka od konduktera koji su se na svom radnom mjestu morali kretati (6).
Nedavna metaanaliza prospektivnih studija s ukupno 36 ispitivanja i preko tri miliona ispitanika koji su se u prosjeku pratili 12 godina zaključila je da je poštivanje smjernica SZO-a o fizičkoj aktivnosti povezano sa 17% manjim rizikom od kardiovaskularnih događaja, 23% nižim rizikom od kardiovaskularne smrtnosti i 26% nižom incidencijom šećerne bolesti tipa 2 (7).
Obzirom na preporuku redovitog obavljanja tjelesne aktivnosti u svrhu smanjenja smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti (8), ograničavanje tjelesne aktivnosti ili, što je još više zabrinjavajuće, nemogućnost redovite šetnje izvan nečijeg doma kao posljedice stroge karantene, može biti povezano sa širokim spektrom nepovoljnih metaboličkih učinaka koji bi mogli dramatično povećati rizik mnogih teških i onesposobljavajućih stanja poput šećerne bolesti (9), karcinoma (10), osteoporoze i, naravno, kardiovaskularnih bolesti. Nakon naglog proglašenja i nastupa mjera karantene opisani su štetni učinci uslijed naglog prekida fizičke aktivnosti. Nagli prekid vježbanja povezan je s brzim nastupom inzulinske rezistencije u mišićnom tkivu i smanjenjem iskorištavanja glukoze u mišićima što kao posljedicu ima atrofiju mišića (11). Također je ustanovljeno da je bilo potrebno samo dva tjedna tjelesne neaktivnosti da bi se izgubile sve povoljne metaboličke i kardiovaskularne prilagodbe koji su ranije nastali kao odgovor na vježbanje, a što je dovelo do oštećenja aerobnog kapaciteta i/ili porasta krvnog tlaka. Zna se da smanjenje potrošnje energije nekorištenjem mišića dovodi do preraspodjele metaboličkih supstrata u jetru u kojoj dolazi do poticanja proizvodnje aterogenih lipoproteina, a što dovodi do razvoja debljine i taloženja lipida na stjenkama krvnih žila ubrzavajući proces ateroskleroze (12). Također je zamijećeno da je došlo do ubrzanog porasta srčane frekvencije u mirovanju nakon naglog prekida tjelesne aktivnosti što u budućnosti može povećati rizik od kardiovaskularnih događaja i smrtnosti (13).
Posljedice tjelesne neaktivnosti na psihičko zdravlje
I fizički i društveni okolišni čimbenici koji djeluju unutar kućnog prostora imaju uistinu važan utjecaj na sjedilački način života i tjelesnu aktivnost, osobito u pedijatrijskoj populaciji.
Kako je ljudsko biće kompleksan stroj čije se djelovanje ne sastoji samo od tjelesnog, nego i psihičkog djelovanja, primjena mjera ograničenja kretanja kako bi se obuzdala epidemija COVID-19 mogla bi potaknuti prikrivene mentalne poremećaje što nadalje može utjecati na razvoj psihosocijalnih rizičnih čimbenika što uključuje stres, društvenu izolaciju i razne negativne emocije poput tuge, bijesa, frustracije i/ili razdražljivosti. Sve to može predstavljati dodatnu zapreku koju je potrebno savladati kao bi se pojedinac mogao baviti tjelesnom aktivnosti. Obzirom na to, grupa autora je ustanovila da bolest epidemijskih razmjera može potaknuti nastanak simptoma kao što su post-traumatskog stresa, depresije itd. (14). Stoga je važno za naglasiti da je aktivan način života i održavanje tjelesne aktivnosti vrlo važno za mentalno i fizičko zdravlje tijekom karantene. Važnost očuvanja psihofizičkog zdravlja u situaciji kada imamo proglašen „lockdown“ je očita, a posebna pažnja bi se morala obratiti na starije osobe i djecu. Starenjem postaje sve teže obrnuti učinke propadanja mišićno-koštanog sustava. Djeca i adolescenti imaju veću potrebu za tjelesnom aktivnošću od odraslih što im je puno teže za ostvariti tijekom razdoblja karantene, ali i također zbog kućnog okruženja (15). I fizički i društveni okolišni čimbenici koji djeluju unutar kućnog prostora imaju uistinu važan utjecaj na sjedilački način života i tjelesnu aktivnost, osobito u pedijatrijskoj populaciji (16). Što se tiče adolescenata, druga stvar koja zahtjeva osobitu budnost tiče se rizika povezanog sa povećanim vremenom provedenog ispred ekrana, uključujući i vrijeme provedeno ispred računala, televizije i igraćih konzola.
Tjelesna aktivnost i kod kuće i na otvorenom prostoru
Treba omogućiti sigurno izvođenje vježbi na otvorenom (npr. hodanje, trčanje ili drugi individualni sportovi u kojima je moguće održavati adekvatnu distanciranost) i na taj način spriječiti nepovoljne kardiovaskularne posljedice pandemije COVID-19 zbog naglog prestanka tjelesne aktivnosti.
Sada je teško predvidjeti kada će se epidemija COVID-19 u svijetu staviti pod kontrolu i kada će se zajednice vratiti svojem normalnom funkcioniranju; izgleda da će proći neko vrijeme do tada. Ono što mi trenutno ne znamo je kakav će dugotrajan učinak epidemija COVID-19 ostaviti jednom kada se život vrati u normalu. Srećom, danas postoji široki raspon vježbi, kao i razna pomagala putem mobilnih aplikacija i vizualnih sredstava koji nam omogućuju odrađivanje tjelesne aktivnosti u kući. Svijet će se oporaviti od pandemije COVID-19 i tzv. normalne aktivnosti će se ponovno nastaviti. Ipak, epidemija tjelesne neaktivnosti će se nastaviti, a također ćemo biti u opasnosti da se još i pogorša, kao posljedica COVID-19, a mi kao globalno društvo jednostavno to ne možemo dopustiti. Vlasti diljem svijeta se potiču da odrede jasne iznimke za obavljanje tjelesne aktivnosti. To bi trebalo omogućiti sigurno izvođenje vježbi na otvorenom (npr. hodanje, trčanje ili drugi individualni sportovi u kojima je moguće održavati adekvatnu distanciranost) i na taj način spriječiti nepovoljne kardiovaskularne posljedice pandemije COVID-19 zbog naglog prestanka tjelesne aktivnosti.
Literatura
- World Health Organization. Physical activity, https:// www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/physical-activ ity (2018, accessed 12 March 2020).
- Saint-Maurice PF, Troiano RP, Bassett DR, Graubard BI, Carlson SA, Shiroma EJ, Fulton JE, Matthews CE. Association of daily step count and step intensity with mortality among US adults. Jama. 2020 Mar 24;323(12):1151-60.
- Kohl 3rd HW, Craig CL, Lambert EV, Inoue S, Alkandari JR, Leetongin G, Kahlmeier S, Lancet Physical Activity Series Working Group. The pandemic of physical inactivity: global action for public health. The lancet. 2012 Jul 21;380(9838):294-305.
- Guthold R, Stevens GA, Riley LM, Bull FC. Worldwide trends in insufficient physical activity from 2001 to 2016: a pooled analysis of 358 population-based surveys with 1· 9 million participants. The Lancet Global Health. 2018 Oct 1;6(10):e1077-86.
- Cheng W, Zhang Z, Cheng W, Yang C, Diao L, Liu W. Associations of leisure-time physical activity with cardiovascular mortality: a systematic review and meta-analysis of 44 prospective cohort studies. European journal of preventive cardiology. 2018 Nov;25(17):1864-72.
- Morris JN, Crawford MD. Coronary heart disease and physical activity of work. British medical journal. 1958 Dec 20;2(5111):1485.
- Wahid A, Manek N, Nichols M, Kelly P, Foster C, Webster P, Kaur A, Friedemann Smith C, Wilkins E, Rayner M, Roberts N. Quantifying the association between physical activity and cardiovascular disease and diabetes: a systematic review and meta‐analysis. Journal of the American Heart Association. 2016 Sep 14;5(9):e002495.
- Engeseth K, Prestgaard EE, Mariampillai JE, Grundvold I, Liestol K, Kjeldsen SE, Bodegard J, Erikssen JE, Gjesdal K, Skretteberg PT. Physical fitness is a modifiable predictor of early cardiovascular death: A 35-year follow-up study of 2014 healthy middle-aged men. European journal of preventive cardiology. 2018 Oct;25(15):1655-63.
- Bhaskarabhatla KV, Birrer R. Physical activity and diabetes mellitus. Comprehensive therapy. 2005 Dec 1;31(4):291-8.
- Sanchis-Gomar F, Lucia A, Yvert T, Ruiz-Casado A, Pareja-Galeano H, Santos-Lozano A, Fiuza-Luces C, Garatachea N, Lippi G, Bouchard C, Berger NA. Physical inactivity and low fitness deserve more attention to alter cancer risk and prognosis. Cancer Prevention Research. 2015 Feb 1;8(2):105-10.
- Zhou F, Yu T, Du R, Fan G, Liu Y, Liu Z, Xiang J, Wang Y, Song B, Gu X, Guan L. Clinical course and risk factors for mortality of adult inpatients with COVID-19 in Wuhan, China: a retrospective cohort study. The lancet. 2020 Mar 11.
- Charansonney OL. Physical activity and aging: a life-long story. Discovery medicine. 2011 Sep 9;12(64):177-85.
- American College of Sports Medicine, Thompson PD, Franklin BA, Balady GJ, Blair SN, Corrado D, Estes III NM, Fulton JE, Gordon NF, Haskell WL, Link MS. Exercise and acute cardiovascular events: placing the risks into perspective: a scientific statement from the American Heart Association Council on Nutrition, Physical Activity, and Metabolism and the Council on Clinical Cardiology. Circulation. 2007 May 1;115(17):2358-68.
- Brooks SK, Webster RK, Smith LE, Woodland L, Wessely S, Greenberg N, Rubin GJ. The psychological impact of quarantine and how to reduce it: rapid review of the evidence. The Lancet. 2020 Feb 26.
- Sheldrick MP, Maitland C, Mackintosh KA, Rosenberg M, Griffiths LJ, Fry R, Stratton G. Associations between the Home Physical Environment and Children’s Home-Based Physical Activity and Sitting. International journal of environmental research and public health. 2019 Jan;16(21):4178.
- Jaeschke L, Steinbrecher A, Luzak A, Puggina A, Aleksovska K, Buck C, Burns C, Cardon G, Carlin A, Chantal S, Ciarapica D. Socio-cultural determinants of physical activity across the life course: a ‘Determinants of Diet and Physical Activity’(DEDIPAC) umbrella systematic literature review. international journal of behavioral nutrition and physical activity. 2017 Dec 1;14(1):173.