Prof. dr. sc. Damir Nemet
12.05.2016.
U velikog dijela bolesnika s multiplim mijelomom (MM) zbog dobi ili komorbiditeta nije moguće primijeniti visokodoznu terapiju i transplantaciju autolognih matičnih stanica. I u ovih bolesnika zahvaljujući novim lijekovima može se očekivati dobar terapijski učinak.
Slično kao i kod bolesnika koji su kandidati za transplantaciju, i u ovoj skupini bolesnika preporučuju se kombinacije dva ili tri lijeka. Najčešće su kombinacije novih lijekova s deksametazonom i nekim od alkilirajućih agensa (Tablica 1) (1, 2).
Tablica 1. Preporučeni primarni protokoli za bolesnike koji nisu kandidati za transplantaciju (NCCN MM)
Kategorija 1 |
Lenalidomid/niske doze deksametazona (Rd) Bortezomib/melfalan/prednizon (VMP) Melfalan/prednizon/lenalidomid (MPR) Melfalan/prednizon/talidomid (MPT) |
Drugi s preporukom kategorije 2A |
Bortezomib/deksametazon (VD) Bortezomib/lenalidomid/deksametazon (VRD) Bortezomib/ciklofosfamid/deksametazon (VCD) Melfalan/prednizon (MP) |
Komentar: Uz bortezomib obavezna je profilaksa herpes zoster infekcije aciklovirom.
Uz lenalidomid i talidomid preporuča se profilaksa tromboembolijskih komplikacija.
Izbor terapije u ovih bolesnika ovisi o kliničkom stanju bolesnika, očekivanoj dužini života te prisutnim komplikacijama ili prisutnosti povećanog rizika za razvoj određenih komplikacija.
Ukoliko je bolesnik dobrog općeg stanja i bez značajnijih komorbiditeta preporuča se kombinacija koja sadrži bortezomib, npr. u kombinaciji s deksametazonom ili s MP protokolom (VMP), pogotovo ako je potreban brz učinak. Druga mogućnost je primjena talidomida u kombinaciji s deksametazonom, MP protokolom (MPT) ili ciklofosfamidom (CTD). Ove kombinacije se primjenjuju peroralno, pa su osobito prikladne kada bolesnik ne može često dolaziti na aplikaciju terapije u bolnicu. Ukoliko je lenalidomid dostupan, kombinacije lenalidomida s MP protokolom (MPR), ciklofosfamidom (RCD) pa i s bortezomibom (RVD) moguća su opcija.
U bolesnika lošijeg općeg stanja ili sa značajnim komorbiditetima poželjna je poštednija terapija i značajna briga o kvaliteti života. Zbog toga se preporučuju slični protokoli, ali u manjim dozama, kako je opisano u poglavlju o liječenju starijih bolesnika s MM. Tu dolaze u obzir reducirane doze MP protokola, reducirane doze deksametazona samog ili u kombinaciji s bortezomibom te s reduciranim dozama lenalidomida ili talidomida, npr. u CTD protokolu. U bolesnika vrlo kompromitiranog općeg stanja dolaze u obzir i niske doze ciklofosfamida i prednizona. Također, terapija se treba prilagoditi prisutnim komorbiditetima ili komplikacijama same bolesti. U bolesnika s bubrežnom insuficijencijom preferira se kombinacija terapije koja uključuje bortezomib, a dolazi u obzir i talidomid. U bolesnika s visokim rizikom za VTE, gdje treba izbjegavati talidomid i lenalidomid, najbolji izbor je kombinacija s bortezomibom. U bolesnika s visokorizičnom citogenetikom preferiraju se kombinacije s bortezomibom i/ili lenalidomidom, a u bolesnika s razvijenom perifernom neuropatijom kombinacije s lenalidomidom, obzirom da i talidomid i bortezomib mogu pogoršati PN. Kombinacije koje uključuju citostatike opisane su u članku o terapiji bolesnika koji su kandidati za transplantaciju. U starijih bolesnika dio protokola primjenjiv je u reduciranim dozama.
Vrlo dobro ispitana je kombinacija melfalana, prednizona i talidomida (MPT) koja se preporuča u svim smjernicama za liječenje novodijagnosticirnog MM u bolesnika koji nisu kandidati za transplantaciju (2−5).
U randomiziranoj studiji faze III u 255 bolesnika s MM starijih od 60 godina MPT je uspoređen s MP protokolom. Ukupni odgovor iznosio je 76,0% za MPT, a 47,6% za MP protokol. Stopa nKR + KR bila je 27,9% u bolesnika koji su primili MPT, odnosno 7,2% u skupini liječenoj MP protokolom. Također, EFS je nakon dvije godine bilo znatno bolje u MPT nego uz MP skupini (54% naspram 27%). Ukupno preživljenje nakon 3 godine je također bilo bolje u MPT skupini (80% naspram 64%). (6). I u drugoj randomiziranoj studiji MPT se pokazao u istoj mjeri superioran MP protokolu (7).
U nekim studijama faze III, koje su također ispitivale MPT i MP protokole u starijih bolesnika, nije utvrđena značajna razlika u PFS i u ukupnom preživljenju (8, 9), iako je u skupini bolesnika koji su primali MPT zabilježen značajno veći udio bolesnika koji su postigli ≥PR (približno 57% u usporedbi s 37%-40% bolesnika liječenih MP protokolom) (9). U svim studijama nuspojave su bile češće u bolesnika koji su primali MPT.
Talidomid je također ispitivan u kombinaciji s deksametazonom (TD) (10) sa superiornim ishodom u usporedbi s primjenom samog deksametazona. Ukupni odgovor iznosio je 63% u TD skupini i 41% u skupini liječenoj deksametazonom (P=0.0017)., dok su istovremeno stope KR iznosile 4%, odnosno 0%. Nuspojave su bile znatno češće uz primjenu TD protokola.
Kombinacija ciklofosfamida, talidomida i deksametazona (CTD) pokazala se vrlo djelotvornom u liječenju starijih bolesnika s MM. Za usporedbu, ukupni odgovor je iznosio 63,8% s CTD, odnosno 32,6% s MP protokolom. (11). Također, PFS i ukupno preživljenje su bili značajno bolji u bolesnika koji su primali CTD. U skupini liječenoj CTD protokolom, međutim, bila je povećana učestalost tromboembolijskih komplikacija, periferne neuropatije i infekcija.
Bortezomib predstavlja okosnicu terapije i za bolesnike koji nisu kandidati za transplantaciju. Glavni protokoli koji se preporučuju u svim smjernicama su kombinacija bortezomiba i deksametazona (VD) te bortezomiba, melfalana i prednizona (VMP) (NCCN MM). Tu su još i kombinacije s ciklofosfamidom, talidomidom ili lenalidomidom. (Tablica 1). Također, IMWG preporuča kombinacju bortezomiba, melfalana, prednizona i talidomida (VMPT) (5)
U značajnom ispitivanju faze III (VISTA, N=682) dokazana je djelotvornost bortezomiba u kombinaciji s MP u usporedbi sa samim MP protokolom (12). U skupini liječenoj VMP protokolom ukupno preživljenje nakon pet godina iznosilo je 46,0%, a u MP skupini 34,4%. Smrtnost je smanjena za 31%. Također, u ovoj studiji pokazano je da veća kumulativna doza bortezomiba, tj. produženo trajanje liječenja i/ili veći intenzitet doze, rezultira boljim ukupnim preživljenjem (13). Periferna neuropatija bila je značajno češća u skupini koja je primala VMP (PN stupnja 3 prisutna u 13 % bolesnika) i općenito je toksičnost bila nešto veća uz primjenu VMP protokola, no toksičnost stupnja 4 bila je podjednaka u obje skupine. U obje skupine zabilježena je jednaka učestalost sekundarnih tumora (14).
Dodatak IMID agensa talidomida već provjerenoj kombinaciji bortezomiba i MP protokola (VMP) razuman je korak u daljnjem rafiniranju terapije za bolesnike koji nisu kandidati za transplantaciju, uzevši u obzir i to da talidomid i bortezomib povećavaju rizik nastanka PN. Palumbo i sur. (15) su proveli kliničko ispitivanje (N=511) usporedbe uvodne terapije VMP + talidomid (VMPT) s nastavkom terapije održavanja bortezomibom i talidomidom (VT) i uvodne terapije VMP protokolom bez terapije održavanja. Medijan praćenja iznosio je 54 mjeseca. Rezultati primjene VMPT protokola su bili značajno bolji , s medijanom PFS od 35,3 mjeseca u VMPT skupini i 24,8 mjeseci u VMP skupini (P< 0,001), odnosno ukupnim petogodišnjim preživljenjem od 61% u VMPT skupini i 51% u VMP skupini. Toksičnost je bila izraženija u VMPT skupini bolesnika, prvenstveno u vidu infekcija i senzorne neuropatije stupnja 3/4. Hematološka toksičnost (anemija, neutropenija, trombocitopenija) bila je podjednaka u obje skupine (15). U ovoj je studiji pokazano smanjenje neurotoksičnosti i prekida terapije primjenom bortezomiba jednom, umjesto dva puta tjedno. (16).
Nakon VISTA studije kombinacija VMP postala je standard u uvodnom liječenju bolesnika s MM koji nisu kandidati za transplantaciju. Stoga je bilo zanimljivo pitanje može li se izostavljanjem melfalana, a uvođenjem jednog IMID agensa, izbjeći značajnija mijelosupresija uz poboljšanje djelotvornosti, a bez povećanja druge toksičnosti. U kliničkom ispitivanju faze III koje je uključivalo 260 bolesnika uspoređena je terapija VMP protokolom s kombinacijom VTP (bortezomib, talidomid, prednizon) (13, 17). Nakon uvodne terapije bolesnici su primali terapiju održavanja VT ili VP protokolom. Nakon uvodne terapije nije bilo razlike u odgovoru među skupinama (≥ PR 80% u VMP i 81% VTP skupini, P=0,9; udio KR iznosio je 20% u VMP i 28% u VTP skupini).Međutim, VTP protokol se pokazao značajno toksičnijim kada su u pitanju ozbiljne nuspojave (31% naspram 15%, P=0,01), s češćim prekidom terapije nego u VMP skupini (17%, odnosno 12%, P= 0,03). Tijekom terapije održavanja nešto je bolji rezultat bio u VTP skupini (stopa KR 44% naspram 39%), no to nije doprinijelo razlici u PFS i ukupnom preživljenju.
Druga studija faze IIIb (UPFRONT) također je uspoređivala dvije slične kombinacije temeljene na bortezomibu s VMP protokolom u 300 starijih bolesnika s MM za uvodnu terapiju. Druge dvije skupine primale su bortezomib i deksametazon (VD) ili bortezomib, talidomid i deksametazon (VTD). Nakon uvodne terapije slijedila je terapija održavanja bortezomibom (18). Medijan praćenja iznosio je 42,7 mjeseci. Medijan PFS je po skupinama iznosio 14,7 mjeseci, 15,4 mjeseci odnosno 17,3 mjeseci u bolesnika koji su liječeni VD, VTD odnosno VMP protokolom. Ukupno preživljenje također se nije razlikovalo u skupinama, medijan je iznosio 49,8 mjeseci, 51,5 mjeseci odnosno 53,1 mjeseci (P=NS), što je dokazalo da su ova tri protokola temeljena na bortezomibu podjednake djelotvornosti, uz nešto veću toksičnost VTD protokola.
Kombinacija lenalidomida i niskih doza deksametazona (Rd) nalazi se u smjernicama NCCN i IMWG s razinom preporuke kategorije 1 za bolesnike s MM koji nisu kandidati za liječenje transplantacijom (2, 5).
Lenalidomid i niske doze deksametazona (Rd): Već opisana studija E4A03 (Vidi poglavlje o terapiji lenalidomidom u bolesnika koji su kandidati za transplantaciju) ispitivala je lenalidomid s visokim i niskim dozama deksametazona (19). Rezultati su pokazali prednost niskih doza deksametazona u ukupnom preživljenju, prvenstveno zbog veće toksičnosti visokih doza.
Ova studija je pokazala vrlo dobru djelotvornost i relativno nisu toksičnost Rd protokola, pa je on uspoređivan s drugim kombinacijama koje su sadržavale uz lenalidomid i deksametazon još i alkilirajuće agense.
Randomizirano kliničko istraživanje faze III (FIRST) je u 1623 starijih bolesnika s MM usporedilo kontinuiranu primjenu Rd protokola sa standardnim MPT protokolom do pojave progresije bolesti. Rezultati su pokazali da je Rd protokol superioran i u djelotvornosti i u podnošljivosti. PFS uz Rd protokol iznosio je 25,5 mjeseci, a uz MPT protokol 21,3 mjeseci (P<0,001), (20). Analiza podataka iz ove studije pokazala je da toksičnost Rd protokola nije veća u populaciji starijoj od 75 godina te on predstavlja odgovarajuću alternativu za bolesnike koji ne trebaju liječenje protokolom koji sadrži melfalan (21).
U drugoj studiji Rd je uspoređivan u starijih bolesnika s MM s protokolima koji sadrže alkilirajući agens, melfalan ili ciklofosfamid s lenalidomidom i prednizonom (MPR, odnosno CPR) (22). Ukupna stopa odgovora, PFS i ukupno preživljenje nakon 2 godine nisu se značajno razlikovali u ove tri skupine, a dva protokola s alkilirajućim agensima nisu imali izrazitiju hematološku toksičnost. To ukazuje da u ovih bolesnika nije nužna terapija alkilirajućim agensom ukoliko im je na raspolaganju terapija lenalidomidom.
Palumba i sur. su kod starijih osoba s MM (N=459) usporedili uvodnu terapiju kombinacijom lenalidomida, melfalana i prednizona nakon koje je uslijedila trapija održavanja lenalidomidom (MPR-R) s uvodnom terapijom MP ili MPR protokolom nakon koje je primijenjen placebo (23)Medijan praćenja iznosio je 30 mjeseci. MPR-R skupina pokazala se značajno uspješnijom od ostale dvije, s medijanom trajanja PFS od 31 mjesec, za razliku od 14 mjeseci u MPR skupini (P<0,001) i 13 mjeseci u MP skupini (P<0,0001). Također, ukupni odgovor je bio značajno veći u MPR-R skupini. Rizik progresije bolesti je bio smanjen za 66% u MPR-R u odnosu na MPR skupinu (P<0,001).
Protokol MPR-R uspoređivan je sa sličnom kombinacijom u kojoj je lenalidomid zamijenjen talidomidom u uvodnoj terapiji i u održavanju (MPT-T) u starijih bolesnika s MM. (24). Rezultati uvodne terapije nisu pokazali bitnu razliku u djelotvornosti dva protokola, ali je uočena razlika u provedbi terapije održavanja gdje je lenalidomid bio znatno podnošljiviji, dok je terapija talidiomidom češće prekidana, prvenstveno zbog razvoja periferne neuropatije.
RVD (lenalidomid, bortezomib, deksametazon) vrlo je djelotvorna kombinacija koja je u studijama s mlađim bolesnicima, kandidatima za transplantaciju, pokazala vrlo impresivne rezultate. U prospektivnoj studiji faze II 66 bolesnika je primilo kombinaciju RVD kao uvodnu terapiju (25). (Vidi poglavlje u članku o terapiji lenalidomidom u bolesnika koji su kandidati za transplantaciju). Ovom kombinacijom postignuta je visoka stopa ukupnog odgovora od 100% i KR ili nKR od 57%. Stoga je kombinacija lenalidomida, bortezomiba i deksametazona sigurno jedna od najdjelotvornijih terapijskih opcija i za starije bolesnike koji nisu kandidati za transplantaciju. Međutim, u znatno starijih bolesnika i onih lošeg općeg stanja ova terapija može biti toksična pa je rješenje smanjenje doza lijekova. U 30 starijih bolesnika provedeno je ispitivanje faze II gdje je ovaj protokol proveden uz supkutanu primjenu bortezomiba jednom tjedno te s reduciranom dozom lenalidomida i deksametazona. Ukupni odgovor je postignut u 90% bolesnika, uz postizanje ≥ VDPR u više od 50% bolesnika (26).
Ispitivanja novih lijekova koji se koriste za bolesnike s MM koji su mlađi i kandidati su za transplantaciju, uz moguće prilagodbe za bolesnike lošijeg općeg stanja, sigurno će utjecati i na liječenje starijih bolesnika u kojih transplantacija nije prikladna opcija.
To su studije koje kombiniraju poznate agense s onima koji tek dolaze, npr. ciklofosfamid, liposomalni doksorubicin ili klaritromicin u različitim kombinacijama s deksametazonom, lenalidomidom i/ili bortezomibom. Tu također spadaju novi inhibitori proteasoma, karfilzomib i iksazomib, kao uvodna terapija za novodijagnosticirane bolesnike s MM i za terapiju održavanja, posebno iksazomib koji ima peroralnu primjenu samo jednom tjedno. Palumbo i sur. su pokazali da je i primjena karfilzomiba jednom tjedno sigurna i djelotvorna u populaciji starijih bolesnika s MM (27). Tu su i lijekovi poput IMID agensa pomalidomida te HDAC-inhibitora panobinostata (28).
Vrlo atraktivan pristup liječenju predstavlja primjena monoklonskih protutijela, obzirom na dosadašnje preliminarne rezultate i sigurnosni profil. To je prvenstveno elotuzumab, imunostimulatorno, monoklonsko protutijelo usmjereno na signalnu molekulu aktivacije limfocita – F7 (SLAMF7). Dosadašnje studije su pokazale značajnu aktivnost elotuzumaba u kombinaciji s lenalidomidom i deksametazonom u bolesnika s relapsnim/refraktornim MM, pa je u toj indikaciji već odobren. (29, 30). Elotuzumab se ispituje u novodijagnosticiranih bolesnika koji nisu kandidati za transplantaciju (ELOQUENT-1). Drugo važno monoklonsko protutijelo je daratumumab, usmjereno na antigen CD38. Do sada je ispitivan u bolesnika s relapsnom i refraktornom bolesti, a ispituje se također i u novodijagnosticiranih, za transplantaciju neprikladnih bolesnika (31).