Tijekom posljednjeg desetljeća napredak u razumijevanju patogenetskih mehanizama alergijskih bolesti doveo je do razvoja molekularno specifičnih lijekova, tzv. bioloških lijekova koji su se pokazali učinkovitima u liječenju na dosadašnju terapiju refraktornih alergijskih bolesti.

Njihova primjena pokazala se učinkovitom u smanjenju težine i učestalosti alergijskih reakcija, uz odličan sigurnosni profil. Najbolji učinak imaju lijekovi koji reguliraju Th-2 upalni odgovor i poništavaju učinak Th-2 interleukina (IL): IL-4, IL-5, IL-13 i imunoglobulina E (IgE). U kliničkoj primjeni s definiranim indikacijama su omalizumab, mepolizumab, dupilumab, reslizumab, tezepelumab i drugi. Navedeni lijekovi pokazali su se kao izvrsna alternativa terapiji oralnim kortikosteroidima, osobito u liječenju bolesnika s astmom, ali i u drugim alergijskim bolestima, kao što su alergija na hranu, kronična urtikarija, kronični rinosinusitis s nosnom polipozom te idiopatska anafilaksija. Odabir biološkog lijeka ovisi o endotipu bolesti pojedinog pacijenta.

Zbog navedenog se smatra da je era biološkog liječenja otvorila poglavlje tzv. personaliziranog pristupa liječenju, odnosno preciznoj medicini. Razvoj novih monoklonskih protutijela usmjerenih na medijatore Th-2 upalnog odgovora povećava potencijal za uspjeh u daljnjem razvoju bioloških lijekova, liječenju alergijskih bolesti i drugih stanja povezanih s ovom vrstom upale.

Iva Mrkić Kobal, Mirjana Turkalj