Obiteljski liječnik najbolje poznaje svog pacijenta i njegovu bolest te bi mu trebao posvećivati najviše vremena i biti najvažniji medicinski savjetnik. Ako je cijela obitelj u skrbi jednog liječnika, važnost i utjecaj liječnika na tu obitelj višestruko se povećava kao i posao te odgovornost liječnika za tu obitelj. 

Prikaz slučaja: Obitelj B sastoji se od oca, majke, sina od 8 godina, kćeri od 3 godine i muškog novorođenčeta s Downovim sindromom. Majka s obzirom na dob od 32 godine nije radila test probira na kromosomopatije, a ginekolog ultrazvučno nije primijetio nikakve nepravilnosti. Temeljem tjelesnih obilježja pedijatar je posumnjao na dijagnozu te je učinjen UZV srca kojim je otkriven a-v septalni defekt te je liječen prvih dana u JIL-u. Roditelji su bili u šoku, što zbog srčane greške, što zbog osnovne dijagnoze. U sljedeća tri tjedna dijete je dobilo 500 g na tjelesnoj težini te nije imao znakove cijanoze. Većinu skrbi oko djeteta preuzela je majka, no i otac se uključivao koliko je više mogao. Bake i djedovi su više pomagali oko drugo dvoje djece. Starije dijete je bilo oduševljeno zbog novorođenčeta te je sudjelovalo pri hranjenju i kupanju. Mlađa djevojčica trudila se privući pažnju na sebe. Roditelji su se polako mirili sa situacijom, ključno im je bilo objašnjenje nastanka bolesti te da oni nisu krivi za njen nastanak, a i vidjeli su da dijete napreduje. 

Obiteljska liječnica je upoznala roditelje s kliničkom slikom Downova sindroma, poteškoćama koje nosi, te istaknula važnost realnih očekivanja od bolesnog djeteta i nezanemarivanja drugo dvoje djece. Savjetovala im je da se preko udruga povežu s drugim roditeljima te obrate Centru za socijalnu skrb za ostvarivanje socijalnih prava. 

Majka je povremeno znala imati trnce u ekstremitetima. Mlađa djevojčica povremeno je imala opstipacije. Na UZV kontroli s 4 mjeseca uočeno je da se a-v defekt smanjio, ukinuti su lijekovi te preporučeno daljnje praćenje. Roditelji su bili presretni, doživjeli su to kao nagradu za trud oko djeteta i skrb za nj. Psihomotorički razvoj djeteta do 7. mjeseca je bio uredan, osim blaže hipotonije leđne muskulature zbog koje je upućeno na fizikalnu terapiju. 

Zaključak: Kronična bolest djeteta mijenja obiteljsku dinamiku i prijašnje modele funkcioniranja obitelji te zahtijeva dodatni angažman obiteljskog liječnika. Najveći suradnik obiteljskom liječniku u tome je vrijeme koje može posvetiti pojedinom pacijentu, ali i obitelji u cjelini. No, ima li ga on dovoljno da bi radio efikasno? Prepoznaje li sustav obiteljski pristup obiteljskog liječnika? 

Tamara Kovačić