x
x

Nasilništvo među djecom u školi - „bullying“

  Mr.sc. Branka Puškarić Saić, dr.med
  prof. dr. sc. Vesna Jureša, dr. med.

  03.02.2011.

Prema profesoru Olweusu, nasilništvo među djecom u školi ili „bullying“ oduvijek postoji. Društveno zanimanje za problem žrtva/nasilnik javlja se u Švedskoj ranih 70-tih, širi se na ostale skandinavske zemlje te ostali dio svijeta. U Norveškoj je 80-tih godina šokantno djelovala vijest o samoubojstvu trojice dječaka (10-14 godina), koji su bili izloženi okrutnosti svojih vršnjaka. Slučaj je pokrenuo općenacionalnu kampanju za rješavanje problema „bullyinga“ u osnovnim i srednjim školama.

Nasilništvo među djecom u školi - „bullying“

Učenik je zlostavljan ili viktimiziran kada je:

1. ponovno i trajno izložen negativnim postupcima jednoga ili više učenika

2. izložen agresivnom ponašanju ili namjernom nanošenju zla od druge osobe

3. neravnopravan odnos, nerazmjer snaga - jači protiv slabijeg ili skupina protiv pojedinca. Obično je žrtva slabija, bespomoćna i ne može se obraniti, a vrlo često skupina od dvoje, troje djece zlostavlja slabijeg.

Negativni postupak je kada netko hotimično zadaje ili nastoji zadati ozljedu ili neugodnost drugome:

  • riječima (prijetnjom, izrugivanjem, zadirkivanjem i grđenjem, omalovažavanjem),
  • fizičkim kontaktom (udaranje rukama ili nogama, štipanje, sputavanje drugoga tjelesnim dodirom, guranje, rušenje, zatvaranje u neki prostor)
  • psihološkim pritiskom (ucjenjivanje, oštećivanje imovine, krađa i bacanje stvari, prijeteći pogledi, neprijateljsko praćenje)
  • socijalnom izolacijom (izbjegavanje, ignoriranje, isključivanje iz aktivnosti, ogovaranje i širenje zlobnih tračeva, pritisak na druge da se ne druže sa zlostavljanim djetetom).

Pojavnost „bullyinga“ u svijetu i Hrvatskoj

U svijetu je provedeno niz istraživanja o raširenosti školskog nasilništva, a postotak žrtava nasilništva u većini zemalja je sličan: Australija 17%, Engleska 19%, Japan 15%, Norveška 14%, Španjolska 17%, SAD 16%.

Prema istraživanju koje je 2003. provela Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, 27% djece doživljava barem jedan od oblika nasilništva u školi gotovo svakodnevno, pri čemu je 19% djece pasivna žrtva, 8% djece „provokativna žrtva"- istodobno su žrtve i nasilnici, a 8% djece je svakodnevno nasilno prema drugim učenicima.

Rezultati velikog istraživanja UNICEF-a iz 2004.  pokazali su da je 10,4% učenika bilo izloženo zlostavljanju 2-3 puta mjesečno i više, dok je 33% ispitanika bilo izloženo jednom od oblika nasilja. Broj žrtava se kretao od 4,07 do 21,43% po školi. Nasilno se ponašalo 12% učenika 2-3 puta mjesečno i češće. Čak 91% žrtava nasilništva nekome je povjerilo što im se događa, a 9% je taj problem zatajilo. Učitelji imaju namjeru spriječiti nasilje, no 15% njih to nikada ne učini. Samo 22% učenika pokušava zaustaviti nasilje, iako 63% kaže da im je žao i da bi pomogli žrtvi, no 78% njih to nikada ne čini ili čini samo povremeno.

Provedenim istraživanjima u nas i u svijetu došlo se do zajedničkih značajki koje su tipične za žrtve nasilništva i nasilnu djecu.

Spol i dob

S obzirom na spol, nasilnici su uglavnom dječaci, koji češće provode fizičko nasilništvo, dok su djevojčice sklone provođenju indirektnog „bullyinga". Žrtve su podjednako zastupljene u oba spola. Dječaci češće zlostavljaju dječake, a djevojčice su zlostavljane od djevojčica i dječaka. Prema dobnoj raspodjeli, stariji nasilnici češće provode indirektni „bullying" među vršnjacima, a mlađi provode nasilništvo u vlastitom razredu. Što se tiče žrtava nasilništva, stariji rjeđe prijavljuju incident te su izloženiji opasnijim oblicima zlostavljanja s težim posljedicama.

Poznato je da na pojavu zlostavljanja ne utječe veličina razreda ili škole, niti to je li riječ o gradskoj ili seoskoj sredini. Presudniji utjecaj ima efektivnost školske politike nenasilništva, stav učitelja u konkretnoj situaciji, nadzor odraslih nad slobodnim vremenom učenika i nacionalnost učenika. Također je poznato da su češće zlostavljana obojena djeca, djeca s posebnim potrebama, djeca niskorazvijenog samopoštovanja i manje društvena djeca.

Posljedice nasilništva među djecom

Nažalost, djeca uključena u problem nasilništva trpe posljedice za fizičko i psihičko zdravlje. Često imaju problema sa slabim apetitom, učestalije obolijevaju od uobičajenih dječjih bolesti, mogu imati fobiju od škole, poremećaj spavanja, poremećaj ponašanja, glavobolje, trbobolje, mokrenje u krevet, depresivnost, anksioznost, a mogući su i suicidi.

Značajke nasilne djece i djece žrtava nasilništva

Najčešće karakteristike nasilnika su agresivnost prema vršnjacima i odraslima, slab školski uspjeh, nagao temperament, izloženost fizičkom i emocionalnom zlostavljanju u obitelji. Uočena je sklonost kriminalnim radnjama i ponašanju.

Žrtve nasilništva su najčešće neasertivna i pasivna djeca, fizički slabiji ili hendikepirani, s teškoćama u učenju, često anksiozni, djeca prema kojima se obitelj odnosi prezaštitnički.

Kako ćemo prepoznati je li dijete izloženo zlostavljanju vršnjaka?

Druga djeca ga zamjetno zadirkuju, omalovažavaju, uzimaju stvari, ignoriraju, zanemaruju, ne uključuju ga u zajedničke igre. Kod djeteta su vidljive ozljede ili oštećenja stvari. Rijetko dovode prijatelje i rijetko ih posjećuju. Češće traže pomoć odraslih, izbjegavaju neke putove, mjesta okupljanja, nevoljko odlaze u školu, gube zanimanje za učenje, loše spavaju, traže više novaca, gube stvari, ne razgovaraju.

Kako prepoznati učenika nasilnika?

Nasilna djeca imaju često lošu pažnju i koncentraciju, loš uspjeh u školi, uključeni su u sukobe s drugom djecom, okrutni prema životinjama, zadirkuju ih i draže, česte su neprimjerene reakcije (iznimna ljutnja, krivnja i osveta) na razočaranje, kritike i zadirkivanje.

Što kada se „bullying“ dogodi u mojoj školi?

Cilj Protokola je da se pomogne djeci žrtvama i nasilnoj djeci da izađu iz kruga zlostavljanja (vježbanje socijalnih vještina, povećanje samopouzdanja, promjena ponašanja, intervencija u obiteljskom okruženju, intervencija u školi u poboljšanju odnosa među vršnjacima).

-  U slučaju nasilja među učenicima škola je dužna postupati prema protokolu.

2004. godine Vlada RH donijela je Program za sprečavanje nasilja među djecom i mladima i Protokol za postupanje u slučaju nasilja među djecom i mladima.

-  „Bullying" je točno definirana situacija koja mora zadovoljiti 6 činitelja: namjera da se nanese ozljeda ili šteta, intenzitet i trajanje, moć nasilnika, ranjivost žrtve, manjak podrške i posljedice.

„Bullying" moramo razlikovati od normalnog sukoba vršnjaka pri kojem ne postoje elementi navedeni za nasilništvo. Djeca ne inzistiraju da mora biti po njihovom po svaku cijenu, te mogu dati razloge zašto su u sukobu. Mogu se ispričati ili prihvatiti da nitko nije pobijedio, slobodno pregovarati da bi zadovoljili svoje potrebe, mogu promijeniti temu i otići iz situacije.

Protokol za postupanje u slučaju nasilja među djecom i mladima ispunjava škola te ga šalje Policiji i Centru za socijalni rad, koji zatim postupaju prema svojim odrednicama. Nepisano je pravilo da primjerak Protokola ide i školskom liječniku.

Škola je odgovorna za nasilje koje se događa u školi i blizu škole. U bilo kojem slučaju nasilja djelatnici škole moraju odmah poduzeti sve mjere da se nasilje prema djetetu zaustavi i prekine te prema potrebi pozvati policiju i osigurati liječničku pomoć.

U nazočnosti stručnog djelatnika treba razgovarati s djetetom koje je žrtva nasilja i pružiti mu potporu, roditelje uputiti na savjetodavnu i stručnu pomoć djetetu u školi i izvan nje.

Treba razgovarati s drugom djecom i odraslima radi prikupljanja potanjih obavijesti o slučaju, a ako se radi o naročito traumatičnu iskustvu, pronaći oblike pomoći i za djecu koja su svjedočila nasilju.

U nazočnosti stručnog djelatnika treba razgovarati s djetetom koje je počinilo nasilje, upozoriti ga na neprihvatljivost i štetnost takva ponašanja te ga savjetovati i poticati na promjenu. Roditelje djeteta koje je počinilo nasilje valja upoznati s događajem, pozvati na savjetodavnu ili stručnu pomoć u školi i izvan nje.

U slučaju sumnje na zlostavljanje djeteta koje je u ovom slučaju nasilnik dužnost je izvijestiti Centar za socijalnu skrb, a prema potrebi ili zbog sumnje na počinjenje kažnjive radnje izvijestiti policiju ili nadležno državno odvjetništvo.

Potrebno je izvijestiti roditelje o obvezi škole da slučaj nasilja prijavi Centru za socijalnu skrb, uredima lokalne državne uprave, policiji, nadležnom državnom odvjetništvu.

Nakon proteklih godina uporabe Protokola uočila se potreba da ga se poboljša i dopuni te pojasne pojedinosti, jer praksa katkad pokazuje nedoumice školskih djelatnika u vezi s prijavljivanjem nasilnih događaja.

Cilj Protokola je da se pomogne djeci žrtvama i nasilnoj djeci da izađu iz kruga zlostavljanja (vježbanje socijalnih vještina, povećanje samopouzdanja, promjena ponašanja, intervencija u obiteljskom okruženju, intervencija u školi u poboljšanju odnosa među vršnjacima).

Pristup vršnjačkom nasilništvu zahtijeva multidisciplinarnost - stručnjaci različitih profila moraju raditi na prevenciji i rješavanju kompleksnog problema.

U Zagrebu postoji dobra praksa od 2002. godine, kada je prema naputku Vlade izrađen Program mjera povećanja sigurnosti u odgojno-obrazovnim ustanovama pod nazivom „Afirmacijom pozitivnih vrijednosti protiv nasilja". U školama su osnovani timovi intersektorske suradnje, koje čine stručni suradnik odgojno-obrazovne ustanove, liječnik školske medicine, djelatnik nadležnog područnog Centra za socijalnu skrb i policijski službenik za maloljetničku delinkvenciju  iz nadležne policijske postaje. Cilj je zajedničke suradnje međusobna razmjena obavijesti o prepoznatim rizičnim čimbenicima odrastanja učenika radi ranog otkrivanja nasilništva, zajedničko osmišljavanje plana postupanja s učenicima kod kojih su prisutni rizični čimbenici, međusobna razmjena obavijesti o poduzetim aktivnostima.

Kako škola i učitelji mogu sprječavati nasilništvo među djecom?

Nastavno osoblje mora biti spremno odmah reagirati i zaustaviti nasilje, a ne čekati da učenici sami rješavaju nasilne situacije. Tijekom nastavnih i nenastavnih aktivnosti treba se promicati model nenasilne komunikacije, međusobne tolerancije i uvažavanja, raditi s učenicima na razvoju asertivnosti i vještina nenasilnog rješavanja sukoba, usmjeriti se na razvoj empatije i dosljednosti u svojim reakcijama. Potrebno je rastaviti grupe nasilnog ponašanja i nadgledati problematična područja, osigurati da školska zajednica, roditelji i djeca sudjeluju u programima prevencije nasilja među djecom.

Kako roditelji mogu sprječavati nasilništvo među djecom?

Bilo da je dijete nasilničkog ponašanja ili ima obilježja žrtve, mudar roditelj se pita „ima li mog doprinosa takvoj situaciji i mogu li ja što činiti drukčije?“

Velika je roditeljska uloga u razvoju dječjeg ponašanja, jer oni su prvi učitelji vještina ophođenja i druženja.
U roditeljskom domu dijete treba biti poučeno u pokazivanju osjećaja i poštivanju tuđih, a svojim primjerom treba im pokazivati kako izraziti ljutnju na prihvatljiv i nenasilan način.
Uloga roditelja u sprječavanju i zaustavljanju nasilja također je iznimna.
Roditelj svakodnevno mora pokazivati zanimanje za dijete, njegove aktivnosti, prijatelje, u komunikaciji ga pažljivo saslušati, uvažavati njegovo mišljenje, bez kritiziranja.
Zajedno s djetetom treba postaviti razumne granice ponašanja kod kuće, a svako nepoštivanje mora imati jasne i dogovorene posljedice. Roditelj mora u poštivanju pravila biti dosljedan, u protivnom dijete je zbunjeno i neće znati treba li se pridržava dogovorenih pravila.
Roditelj treba otvoreno pokazivati ljubav, pažnju i toplinu, jer će samo tako ostvariti bliskost i osvojiti povjerenje djeteta.
Korisni su redoviti „obiteljski sastanci" na kojima se može raspravljati o različitim problemima, zajednički tražiti odgovore i usuglašavati se o zajedničkom cilju i dogovoru.
Jako je važan način discipliniranja djeteta, jer način na koji to čini roditelj predložak je djetetovoj komunikaciji s vršnjacima. Vikanjem i grubošću, možda ćemo postići kratkoročni cilj, no dijete će dalje pružati još veći otpor roditeljskim pokušajima discipliniranja, ovaj će biti sve ljući i stvorit će se krug nasilja.
Bilo da je dijete nasilničkog ponašanja ili ima obilježja žrtve, mudar roditelj se pita „ima li mog doprinosa takvoj situaciji i mogu li ja što činiti drukčije?"

Uloga liječnika školske medicine važna je u mozaiku suradnje s drugim stručnjacima iz područja zdravstva, školstva, socijalnog rada, policije, zakonodavstva - koji zajedno mogu učiniti mnogo u zaštiti mentalnog zdravlja naše djece i mladih te u prevenciji i smanjivanju pojave zlostavljanja i nasilništva u domu i školi.    

Literatura

Bilić, V.; Karlović, A. Nasilje među djecom. Zagreb 2004.
Buljan-Flander, G.; Kocijan, D. Zlostavljanje i zanemarivanje djece. Marko M Usluge, Zagreb 2003.
Obiteljski zakon. Narodne novine, 116/2003, 17/2004
Olweus, D. Nasilje među djecom u školi. Što znamo i što možemo učiniti? Školska knjiga, Zagreb 1998.
Jureša, V. Školski liječnik i problem nasilja u obitelji. Dijete i društvo, 3/2001, 1-2, str. 209-214.
Pregrad, J. Projekt "Za sigurno i poticajno okruženje u školama". Priručnik. Ured UNCEF-a za Hrvatsku, Zagreb 2007.
Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Zagreb 2004.
Rigby, K. Zlostavljanje u školama i što možemo učiniti? Mosta, Zagreb 2006.
Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Narodne novine 116/2003.


OGLASI
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Olfen gelZipantola PROTECTMaxflu
OGLAS
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
PLIVIT C 1000 Plus
VIDEO GALERIJA
20:57
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: