x
x

Etički aspekti znanstvenih istraživanja u životinja

  Melita Šalković Petrišić

  02.04.2008.

Nedvojbeno je da su pokusi na životinjama omogućili izuzetno važna dostignuća u području biomedicine koja su značajno unaprijedila zdravlje ljudi, poput otkrića novih lijekova i cjepiva, različitih suvremenih dijagnostičkih, terapijskih i kirurških postupaka (1). Bez njih se također niti u budućnosti ne može očekivati značajniji napredak u očuvanju i unapređenju ljudskog zdravlja.

Etički aspekti znanstvenih istraživanja u životinja

Životinje u medicinskim istraživanjima

Životinje se koriste najčešće u temeljnim medicinskim istraživanjima, za razvoj novih lijekova i terapijskih postupaka, istraživanje genetskih bolesti i razvoj novih dijagnostičkih metoda.

Dok su do nedavno ograničenja ovih istraživanja bila tehničke naravi "što je (metodološki) moguće učiniti?", znanstvenici se danas suočavaju s novim ograničenjima "što je (etički) prihvatljivo učiniti?". Stoga su neophodnost i opravdanost uporabe životinja u suvremenim biomedicinskim i psihofarmakološkim istraživanjima u središtu bioetičkih rasprava. Životinje se koriste najčešće u temeljnim medicinskim istraživanjima, za razvoj novih lijekova i terapijskih postupaka, istraživanje genetskih bolesti i razvoj novih dijagnostičkih metoda. Neka od opravdanja ispitivanja na životinjama najčešće su (2) : - pokažu li prethodna ispitivanja na životinjama da ispitivani lijek/postupak nema kliničku korist/primjenjivost izbjegnuto je nepotrebno ispitivanje na ljudima, - pokusi na životinjama omogućavaju ispitivanja u uvjetima složene manipulacije gena i okoline što je u čovjeka nemoguće ili vrlo teško izvedivo, - javnozdravstvene zakonske regulative nameću obavezno prethodno ispitivanje toksičnosti i sigurnosti nekog lijek/postupka u svrhu zaštite zdravlja čovjeka, - ispitivanja na životinjama omogućuju jedinstvene sveobuhvatne spoznaje patofiziologije i uzroka bolesti i upućuju na nova zahvatna mjesta njenog ciljanog liječenja.

Neophodnost istraživanja na životinjama

Oni koji smatraju da istraživanja na životinjama nisu neophodna jer postoje i druge uspješne metode, kao argumente najčešće spominju biološke razlike između ljudi i životinja koje otežavaju ekstrapolaciju rezultata sa životinja na ljude te s tim u svezi i nepouzdanost dobivenih rezultata (2-4). Pri tom je mogućnost varijacija u odgovoru dodatno povećana razlikama među pojedinim vrstama životinja. Moguće je, također, da uslijed metodoloških propusta ne dođe do translacije pozitivnih rezultata u klinički primjenjivi i uspješni lijek/postupak. Jedna od zamjerki je da pokusi na životinjama mogu biti i kontraproduktivni jer uslijed npr. negativnih rezultata na životinjama (zbog eventualnih bioloških različitosti) može izostati potencijalna vrlo korisna klinička primjena (3). Nadalje, istraživanja na životinjama prilično su skupa te neki smatraju da bi se bolji rezultati mogli postići ulaganjem istih sredstava u druge svrhe (3). Kao primjer se navodi problem liječenja HIV-infekcije, gdje se možda više moglo postići ulaganjem u prevenciju bolesti putem edukativnih kampanja o zaštiti od spolno prenosivih bolesti i korištenju injekcijskih igala, distribucija kondoma i sl. Međutim, premda liječenje HIV-infekcije zadire i u šira, ne-biomedicinska područja, njegovo karakteriziranje i rješavanje samo u okviru takvih aktivnosti zasigurno nije dostatno jer ne uništava osnovnog uzročnika ove bolesti i može biti uspješno jedino ukoliko je praćeno i razvojem metode uspješnog liječenje već nastale bolesti, koji nije moguće ostvariti bez istraživanja na životinjama.

Opravdanost istraživanja na životinjama

Najzastupljenije vrste životinja u biomedicinskim istraživanjima u svijetu, pa i u našoj zemlji nisu primati već glodavci, posebno miševi i štakori, a rasprave o moralnoj opravdanosti njihove uporabe primarno su usmjerene na pitanja kako ta istraživanja unaprijediti i ukloniti i/ili smanjiti nelagodu, patnju i bol životinja na najmanju moguću mjeru.

Nasuprot pitanju neophodnosti, pitanje opravdanosti uporabe životinja u biomedicinskim istraživanjima zapravo je pitanje njene moralne prihvatljivosti. Kroz povijest se moralna prihvatljivost temeljila na aktualnim filozofskim idejama pojedinih razdoblja, poput one da životinje nisu misaona i osjećajna bića, nemaju dušu i svijest te su stoga "prirodno inferiorne" u odnosu na čovjeka (3). Suprotstavljaju im se tvrdnje da određena populacija bolesnika uopće nema svijest o svom postojanju (npr. u stanju kome), pa ipak se smatra nedozvoljenim provoditi istraživanja na njima (5). Ovo se pitanje naglašava u raspravama o moralnoj opravdanosti uporabe primata u biomedicinskim istraživanjima obzirom da primati imaju s jedne strane, u odnosu na npr. spomenutu populaciju bolesnika, veću kvalitetu života, a s druge strane istovremeno imaju ljudima vrlo sličan kapacitet percepcije bola koji je veći nego kod drugih vrsta životinja. U suvremenim raspravama ove tematike ističe se da pri tom značajne implikacije ima činjenica gdje, u toj listi obilježja koja mora posjedovati individua da bi stekla prava na određeni moralni respekt, podvući crtu. Najzastupljenije vrste životinja u biomedicinskim istraživanjima u svijetu, pa i u našoj zemlji nisu primati već glodavci, posebno miševi i štakori, a rasprave o moralnoj opravdanosti njihove uporabe primarno su usmjerene na pitanja kako ta istraživanja unaprijediti i ukloniti i/ili smanjiti nelagodu, patnju i bol životinja na najmanju moguću mjeru (6). Iz perspektive onih koji provode istraživanja na životinjama, cilj pokusa često je važniji od životinja, te je njihova moralna obveze razmotriti svrhu istraživanja i procijeniti nadilazi li potencijalna znanstvena korist dobivenih rezultata stvorenu nelagodu i patnju životinja (tzv. "cost-benefit" analiza). Ona proizlazi iz međunarodno prihvaćenih načela tzv. "3R modela " Russell-a i Burch-a (7): R eplacement ili zamjena modela, R eduction ili smanjenje broja životinja, te R efinement ili unaprijeđenje modela. Pridržavanje načela 3R modela tijekom planiranja i provođenja pokusa na životinjama bitno pridonosi moralnoj, a također i znanstvenoj kvaliteti istraživanja. U novijoj literaturi prisutna je misao o tome da se ovaj model treba ponovo razmotriti i prilagoditi novim spoznajama (14), a također i da istraživači trebaju preuzeti moralnu odgovornost prema životinjama i nakon njihovog korištenja u istraživanju ukoliko pokus ne završava eutanazijom, u smislu njihove rehabilitacije, te eventualne promjene "3R" u "4R model" (Replacement, Reduction, Refinement, Rehabilitation) (15).

Zamjena modela

Alternativni modeli, poput stanične kulture i kompjutorske simulacije, nisu primjenjivi za bihevioralna ispitivanja, posebno u psihofarmakologiji.

Polazeći od pretpostavke da životinje također mogu osjećati bol, nelagodu i patnju, jedno od osnovnih etičkih načela pokusa na životinjama, u skladu sa "što ne želiš sebi nemoj činiti ni drugima", odnosi se na činjenicu da se neka spoznaja ili provjera znanstvene hipoteze može dobiti ili izvesti i uporabom nekog drugog modela. Istraživanja alternativnih modela poprimila su priličan zamah s razvojem društveno moralne svijesti i zakonske regulative, ali i s tehnološkim napretkom. Usavršavanje modela in vitro, posebno različitih staničnih kultura jedan je od primjera. Istraživanja primarno molekularnih staničnih procesa, npr. signalne kaskade apoptotičkih procesa, moguće je na zadovoljavajući način pratiti in vitro, bez žrtvovanja brojnih životinja. Pri tom postoje čak i određene prednosti poput bezbrojne mogućnosti varijacija uvjeta i višekratno ponavljanje pokusa, nasuprot in vivo pokusu na životinjama. Postoje, međutim i ograničenja, obzirom da su in vitro modeli upravo zbog brojnih varijabli skloniji artefaktima, a također i činjenice da se ponašanje nekog gena promatra izolirano izvan konteksta živog organizma u sklopu funkcioniranja bezbroj drugih gena čija je interakcija moguća, a posljedice nepoznate. Za specifične pokuse poput ispitivanja farmakokinetskih procesa kojima je podložan lijek u organizmu moguće je kao alternativni model načiniti kompjutorsku simulaciju. Ograničenje je opet prisutno u činjenici da na farmakokinetske procese u živom organizmu mogu utjecati i drugi čimbenici čiji se učinak ne može pretpostaviti kompjutorskom simulacijom. Nadalje, alternativni modeli, poput stanične kulture i kompjutorske simulacije, nisu primjenjivi za bihevioralna ispitivanja, posebno u psihofarmakologiji. Unatoč brojim ograničenjima, uloga alternativnih modela nedvojbeno je značajna te pravilnim odabirom i metodologijom može pridonijeti rješavanju bioetičkih dilema.

Smanjenje broja životinja

Ukoliko je prva prepreka provođenju pokusa na životinjama savladana i smatra se da znanstvena korist koja proizlazi iz pokusa opravdava njihovo provođenje, to ne znači da pri tom nije važno koji broj životinja će se uporabiti za njeno postizanje. Etičke implikacije prisutne su kako pri korištenju prevelikog tako i pri korištenju premalog broja životinja jer oboje predstavlja nepotrebni gubitak životinja. Broj životinja treba biti najmanji mogući da bi omogućio dobivanje pouzdanih rezultata, a veličinu uzorka između ostalog, možda pomalo apsurdno, određuje statistika jer su rezultati znanstveno vrijedni ako se temelje na pouzdanoj statističkoj analizi (8). Nakon ideje o tome što se pokusom želi postići i koja se hipoteza želi provjeriti, odluku o vrsti statističkog testa koja će se koristiti za obradu podataka potrebno je donijeti prije provođenja pokusa. Time će se unaprijed odrediti eksperimentalne grupe i broj životinja po grupi. Na primjer, u pokusima na malim glodavcima miševima i štakorima, grupe od tri životinje su premale, pa će životinje u tom pokusu biti uzaludno žrtvovane jer se rezultati neće moći statistički obraditi niti će biti moguće odbaciti ili prihvatiti prethodno postavljenu hipotezu, a pokus će se morati ponoviti s većim brojem životinja u grupama. Bude li pokus na početku planiran s većim uzorkom nego li je to za odabrani statistički test potrebno, prekobrojne životinje opet će biti uzaludno žrtvovane. Osim statističkih, i nestatistički aspekti određuju veličinu uzorka, odnosno broj korištenih životinja. Primjerice vrsta, odnosno veličina životinja također je važna. Dok je kod malih glodavaca jedinica pokusa (N) najčešće broj životinja u grupi, a ukupan broj životinja u istom pokusu je veći, kod velikih životinja jedinica pokusa (N) je najčešće broj mjerenja u iste životinje, a ukupan broj životinja za isti pokus je daleko manji. Odabir malih, odnosno velikih (psi, mačke i sl.) životinja opet ovisi o tome što se ispituje jer su pojedine vrste životinja primjerenije za ispitivanja određenih organskih sustava ili bolesti zbog veće sklonosti razvoju određenih simptoma. Ponovljeno korištenje životinja koje su prethodno već bile u nekom pokusu kao jedna od mogućnosti smanjenja broja životinja načelno nije dozvoljeno, odnosno dozvoljeno je samo u iznimnim slučajevima i to samo zbog tendencije smanjenja broja životinja uz preduvjet da prvi pokus nije narušio kvalitetu života životinja. Najčešće se načini kojima je moguće postići smanjenje broja životinja, a da se pri tom ne smanji snaga pokusa odnose uglavnom na poboljšanje uvjeta bilo na strani životinja (npr. mjeri li se razina glukoze u krvi, podvrgavanje gladovanju prije ispitivanja omogućit će veći raspon promjena razine glukoze od bazalnih vrijednosti; nadalje, životinje mogu biti same sebi kontrola kod ponovljenih mjerenja npr. biokemijskih parametara u krvi, te niz drugih) ili na strani mjernih instrumenata (tehnološka unapređenja, niži prag mjerljivosti, i sl.).

Poboljšanje modela/istraživanja

Prema Međunarodnim načelima za biomedicinska istraživanja na životinjama, postupke koji mogu prouzročiti više od trenutne ili minimalne boli, potrebno je provoditi uz prikladnu sedaciju, analgeziju i/ili anesteziju.

Izraz "poboljšanje" prilično je nezgrapan. Premda s etičkog stanovišta postoji niz mogućnosti kako "poboljšati" model, u osnovi se zapravo radi o tome kako spriječiti ili olakšati/smanjiti neugodu, bol i patnju životinja tijekom pokusa na najmanju moguću mjeru. Može se pretpostaviti da svi traumatski podražaji koji izazivaju ove simptome u ljudi također ih izazivaju i u životinja, s bitnom razlikom da se u životinja njihov intenzitet teško može procijeniti i "izmjeriti", te da je bol kao osjetilni i emocionalni odgovor na traumatski podražaj izrazito individualnog karaktera, ovisan o vrsti, spolu, dobi, ne samo u ljudi, već i u životinja. Dok je s jedne strane posve jasno da je sprečavanje/olakšavanje boli moguće samo ukoliko je ona prethodno prepoznata i njena jačina procijenjena, opće prihvatljive standardizirane metode za procjenu boli, nelagode i stresa u životinja nisu poznate. One koje su trenutno u uporabi nisu zadovoljavajuće i često se temelje na nekritičnim antropomorfnim pretpostavkama, te se suvremena istraživanja intenzivno bave unapređenjem ocjenskih ljestvica i parametara boli u različitim ekperimentalnim modelima (9-11). Jedno od osnovnih poboljšanja modela u tom smislu je uporaba anestetika i analgetika u kirurškim i drugim sličnim postupcima. Prema Međunarodnim načelima za biomedicinska istraživanja na životinjama, postupke koji mogu prouzročiti više od trenutne ili minimalne boli, potrebno je provoditi uz prikladnu sedaciju, analgeziju i/ili anesteziju. Dok je uporaba anestetika neizbježna za kirurške postupke, uporaba analgetika u postoperativnom periodu moguće kolidira s protokolom istraživanja i osnovnim parametrima čije promjene možda predstavljaju osnovni ishod kojim se procjenjuje rezultat nekog pokusa (npr. promjene opioidnih receptora). U tom slučaju moguće je razmotriti uporabu nesteroidnih protuupalnih sredstava umjesto opioidnih analgetika (9). Uporaba analgetika nakon kirurškog postupka temelji se na pretpostavci da taj kirurški postupak u čovjeka izaziva bol, pa će je izazvati i u životinje. Međutim, dok će se u čovjeka odabir analgetika i njegova doza odabrati sukladno jačini boli, kod životinje to nije moguće pa neadekvatna uporaba analgetika može u životinje izazvati neželjena djelovanja koja mogu imati štetniji učinak od boli/nelagode koja se primarno nastojala ukloniti. Slično se pitanje olakšavanja stresa postavlja pri usmrćivanju životinja na kraju pokusa. U najvećem broju pokusa na laboratorijskim životinjama za konačna se istraživanja koristi biološki materijal koji nije dostupan dok je životinja živa, dok su u drugim pokusima životinje podvrgnute postupcima koji ostavljaju teška trajna oštećenja, onemogućavajući im time normalne fiziološke funkcije i drastično smanjujući kvalitetu života te se po završetku takvih pokusa životinje usmrćuju. Ovaj je postupak potrebno provesti poštujući osnovna načela humanosti (6,12). Da bi smrt u životinja nastupila bezbolno i bez stresa, gubitak svijesti treba prethoditi gubitku motorne aktivnosti. Važno je napomenuti da se gubitak motorne aktivnosti ne smije izjednačavati s gubitkom svijesti i odsutnošću stresa. Zbog toga se sredstva koja izazivaju mišićnu paralizu (npr. depolarizirajući i nedepolarizirajući mišićni relaksansi) u uvjetima održane svijesti ne smiju koristiti kao samostalna sredstva za eutanaziju životinja. Prilikom odabira najprikladnijeg načina eutanazije treba voditi računa o vrsti, starosti, veličini i broju životinja, dostupnosti farmakoloških sredstava i odgovarajuće opreme, te vještini osobe koja provodi eutanaziju. Općenito, prepoznavanje stresa, nelagode, boli i patnje u životinja, njihova procjena i sukladno tome postupci sprečavanja ili olakšavanja/smanjivanja neizbježno nameće potrebu izobrazbe svih osoba koje su u kontaktu sa životinjama, od onih koje vode nastambe za životinje i njihov uzgoj, do tehničkog osoblja i samih istraživača koji su neposredno uključeni u provođenje pokusa (13).

Molekularna biologija i genetički inženjering

Tehnološke inovacije i metodološka unapređenja doveli su do ekspanzivnog razvoja postupaka molekularne biologije i genetike te genetskog inženjeringa. Transgenične životinje s ciljanim, umjetno načinjenim modifikacijama određenih gena postale su jednim od glavnih modela u suvremenim biomedicinskim istraživanjima, čime se bitno promijenila slika o uporabi životinja u pokusima. Zbog naravi ovih postupaka (npr. veća iskoristivost tkivnih uzoraka) s jedne je strane došlo je smanjenja broja životinja korištenih u pokusima, a s druge strane, kako su transgenične životinje miševi, značajno se povećao udio ove životinjske vrste u pokusima. Kako neovisno o znanstvenoj koristi, promjena gena može imati značajnih negativnih posljedica za zdravlje i dobrobit životinja, često i uzaludni gubitak životinja jer su pojedini geni i njihovi produkti od vitalnog značaja i njihovo "izbacivanje" u životinja ima smrtonosni učinak ili značajno smanjuje kvalitetu života, porast biomedicinskih istraživanja na transgeničnim životinjama nametnuo je i nove etičke dileme (16,17). Slična je situacija i u istraživanjima koja se provode u svrhu kloniranja životinja (18) gdje se nedvojbeno radi o izuzetnom napretku u medicini ali i pomalo zastrašujućoj spoznaji o nepredvidivim implikacijama nekontroliranog kloniranje odraslih jedinki životinja, mogućoj zloporabi otkrića te potrebi zakonske regulative kloniranja.

Zakonski propisi

U Hrvatskoj je 1999. godine donesen prvi zakon posvećen ovoj problematici, Zakon o dobrobiti životinja kojeg je zamijenio Zakon o zaštiti životinja (01.01.2007.)

Etičke rasprave bez sumnje su bitno utjecale na formuliranje načela i razvoj zakonskih propisa koji se odnose na uporabu životinja u biomedicinskim istraživanjima. Osim opće priznatih Međunarodnih načela za biomedicinska istraživanja na životinjama (Ženeva, 1985), od značaja su zakoni pojedinih zemalja koji na nacionalnoj razini donose propise o držanju i uzgoju životinja za istraživanja, planiranju i provođenju različitih postupaka na životinjama, pravima i obvezama istraživača, traženju i izdavanju dozvola za istraživanje, te konačno kontroli provođenja istraživanja u skladu s odobrenim, odnosno kaznama pri nepridržavanju propisa. Prema nekim prijedlozima u literaturi (19) formiranje zakonskih propisa trebalo bi se graditi oko slijedećeg: - propisanih osnovnih uvjeta uzgoja i držanja životinja u nastambama uz regularni nadzor takvih objekata od strane neovisnih nadzornih službi; - zahtjeva za nadgledanje kontrole boli i patnje životinja u pokusu; - kritičkih recenzija znanstvenih istraživanja koja uključuju uporabu životinja; - zahtjeva kompetentnosti istraživača; - zabrane određenih postupaka, izazivanja određenog intenziteta boli i nelagode, uporaba određenih vrsta životinja i korištenja neodobrenih izvora životinja; - primjene "3R modela"; - korištenja etičkih kriterija u postupcima odlučivanja i opravdavanja; - zahtjevima koji primoravaju istraživača da stupnjevanjem izražava jačinu očekivanog oštećenja u životinja. Zakonski propisi načelno su usmjereni na podizanje razine zaštite životinja u istraživanju i dok veliki broj zemalja u svijetu danas još uvijek nema zakona koji reguliraju uporabu životinja u biomedicinskim istraživanjima, razlike među državama koje imaju takve propise mogu biti značajne, ovisno o tome koliko su od navedenih točaka inkorporirali te o konkretnom stupnju društvenog razvoja i moralne svijesti. U Hrvatskoj je 1999. godine donesen prvi zakon posvećen ovoj problematici, Zakon o dobrobiti životinja (20) kojeg je zamijenio Zakon o zaštiti životinja (01.01.2007.) (21): "Ovim se zakonom uređuju odgovornost, obveze i dužnosti fizičkih i pravnih osoba radi zaštite životinja, što uključuje zaštitu njihovog života, zdravlja i dobrobiti; način postupanja sa životinjama; uvjeti koji su potrebni za zaštitu životinja pri držanju, uzgoju, prijevozu, obavljanju pokusa i usmrćivanju životinja, ..." (čl. 1). Važno je napomenuti da se ovaj zakon primjenjuje na sve kralježnjake ali se ne primjenjuje na embrionalne i fetalne razvojne stadije životinja (čl. 2). Nadalje, korištenje životinja za pokuse zabranjeno je radi isprobavanja oružja, duhanskih proizvoda, kemijskih sredstava za pranje i dezinfekciju predmeta opće uporabe, istraživanja kozmetičkih proizvoda, te istraživanja učinaka alkohola i droga, osim u slučaju kad ne postoje druge znanstvene metode kojima se zamjenjuje korištenje životinja (čl. 23). Prema ovom Zakonu obavljanje pokusa na životinjama moguće je tek po dobivanju odobrenja Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva na temelju mišljenja nadležnog Etičkog povjerenstva, a izdaje se na godinu dana (čl. 25). Bitne novosti u odnosu na prijašnji Zakon su potreba polaganja ispita za rad s pokusnim životinjama (čl. 32) čiji program propisuje ministar, ali nije određeno gdje se i kako polaže ispit i pohađaju edukacijski tečajeva u tu svrhu, te propisivanje osnivanja Etičkih povjerenstava (čl. 34) i Povjerenstava za zaštitu životinja (35). Dok su Kaznene odredbe (čl. 66. - 69.) postojale i u prethodnom Zakonu, novim je Zakonom učinjen veliki pomak propisivanjem nadzora nad njegovim provođenjem (čl. 60. - 64.). Uz pretpostavku da će sve nove odredbe Zakona u praksi zaživjeti, stvaraju se preduvjeti za novu kvalitetu biomedicinskih istraživanja na životinjama u Hrvatskoj.

Zaključak

Zaključno, najosnovniji smisao etičkog opravdanja uporabe životinja u biomedicinskim i psihofarmakološkim istraživanjima je da ona u konačnici rezultiraju određenom koristi za ljude (moguće pri tom također i za životinje). Pritom je potrebno prethodno procijeniti znanstvenu korist u odnosu na stres, bol i nelagodu u životinja, zatim pravilno planirati pokus s oba aspekta, znanstvenog i moralnog, strogo procijeniti validnosti eksperimentalnih životinjskih modela, neizostavno se pridržavati načela "3R modela" te slijediti zakonske propise. Jednu od ključnih uloga u svemu navedenom ima odgovarajuća edukacija svih koji sudjeluju u biomedicinskim istraživanjima na životinjama kako bi se osigurali uvjeti njihovog provođenja u skladu s pravilima struke, znanosti i etike.

Literatura

1. Botting JH, Morrison AR. Animal research is vital to medicine. Scientific American1997.Feb: 83-85.
2. Hackam DG. Translating animal research into clinical benefit. BMJ 2007; 334: 163-164.
3. Francione GL. The use of nonhuman animals in biomedical research: necessity and justification. J Law Med Ethics 2007; summer: 241-248.
4. Barnard ND, Kaufman SR. Animal research is wasteful and misleading. Scientific American 1997; Feb: 80-82.
5. Gluck JP, Bell J. Ethical issues in the use of animals in biomedical and psychopharmacological research. Psychopharmacology 2003; 171: 6-12.
6. Wolfensohn S, Lloyd M. Handbook of laboratory animal management and welfare. Oxford University Press, New York, Usa, 1994.
7. Russell WMS, Burch RL. The principles of humane experimental technique. Methuen, London, 1959.
8. Mann MD, Crouse DA, Prentice ED. Appropriate animal numbers in biomedical resarch in light of animal welfare considerations. Lab Anim Sci 1991; 41: 6-14.
9. Svendsen O, Sandoe P, Thorn NA. Laboratory Animal Science, Welfare and Ethics in Pharmacology and Toxicology. Pharmacol Toxicol 1997; 80: 3-5.
10. Hawkins P. Recognizing and assessing pain, suffering and distress in laboratory animals: a survey of current practice in the UK with recommendations. Lab Anim 2002; 36: 378-395.
11. Flecknell PA. Refinement of animal use-assessment and alleviation of pain and distress. Lab Anim 1994; 28: 222-231.
12. AVMA. Report of the AVMA Panel on Euthanasia. JAVMA 2001; 218: 671-696.
13. Smith JA, Jennings M. Ethics training for laboratory animal users. Lab Anim 1998; 32: 128-136.
14. Schuppli CA, Fraser D, McDonald M. Expanding the three Rs to meet new challenges in human animal experimentation. Altern Lab Anim 2004; 32: 525-532.
15. Pereira S, Tettamanti M. Ahimsa and alternatives-the concept of the 4th R. The CPCSEA in India. ALTEX 2005; 22: 3-6.
16. Mani P. Animal welfare problems concerning the use of transgenic animals. ALTEX 1998; 15: 32-33.
17. Sauer UG, Kolar R, Rusche B. The use of transgenic animals in biomedical research in Germany. Part 2: Ethical evaluation of the use of transgenic animals in biomedical research and perspectives for the changeover in research to research animal-free methods. ALTEX 2006; 23: 3-16.
18. Lassen J, Gjerris M, Sandoe P. After Dolly--ethical limits to the use of biotechnology on farm animals. Theriogenology. 2006;65: 992-1004.
19. Orlans FB. Ethical themes of national regulations governing animal experiments: an international perspective. In: Gluck JP, DiPasquale T, Orlans FB (eds). Applied ethics in animal research: philosophy, regulation, and laboratory applications. Purdue University, West Lafayette, 2002.
20. Zakon o dobrobiti životinja. Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora, Narodne novine 19/1999.
21. Zakon o zaštiti životinja. Hrvatski sabor, Narodne novine 135/2006.