Danijel Reljić, dr. med. spec. urolog
Josip Perković, dr. med., spec. urolog
Ivan Svaguša, dr. med., spec. urolog
Velimir Terzić, dr. med., spec. urolog
Juraj Ahel , dr. med., spec. urolog
Tomislav Sović, dr. med., specijalist urolog
Danijela Grubišić Kadić, dr. med.
Željka Bifflin Heski , dr. med.
Sanja Macan Galetović , dr. med.
Lucija Jakelić , dr. med.
Ani Car, dr. med.
Nada Đurinek , dr. med.
17.02.2021.
U članku možete naći odgovore na česta pitanja na koja nailazi liječnik obiteljske medicine u svakodnevnoj praksi. Pročitajte odgovore na pitanja o uroinfeciji, recidivirajućim i kroničnim infekcijama, epididimitisu, prostatisu...
Nešto je veći rizik uroinfekcija kod neredovite promjene katetera. U našoj ambulanti ovisno o tegobama bolesnika radimo povremeno, prilikom promjene katetera, urinokulture te po dogovoru i ovisno o nalazu na nivou OB Šibenik uvijek konzultiramo infektologa radi mogućeg provođenja antibiotske terapije (dogovor između službe infektologije i urologije u Šibeniku je da uroinfekcije liječe uglavnom infektolozi).
Kod žena koje boluju od recidivirajuće infekcije mokraćnog sustava (IMS), odnosno koje su preboljele najmanje tri epizode nekompliciranog IMS-a dokazanog u urinokulturi unazad 12 mjeseci ili dva IMS-a u posljednjih 6 mjeseci, a nemaju funkcionalnih strukturnih abnormalnosti, preporuča se antimikrobna profilaksa u slučaju neuspjeha drugih mjera. Bolesnice kojima je potrebna profilaksa ne smiju imati znakove ni simptome akutne infekcije u trenutku započinjanja profilakse. Ukoliko je kod bolesnice potrebno kontinuirano uzimanje profilakse, prema ISKRA smjernicama, antimikrobna profilaksa, prema nalazu urinokulture traje 6 mjeseci ili ponekad dulje te uključuje ¼ ili ½ terapijske doze:
- nitrofurantoin 50 mg – 100 mg
ili
- trimetoprim/sulfametoksazol 480 mg po.
ili
- cefaleksin 250 mg po.
Kako bi se odabrala najbolja terapija za određenu bolesnicu, potrebna je prethodna konzultacija infektologa/urologa, a za detaljniji uvid u terapijske mogućnosti preporučam ISKRA smjernice antimikrobnog liječenja i profilakse infekcija mokraćnog sustava.
Akutni epididimitis je stanje koje zahtijeva pregled urologa kroz hitnu ambulantu. Osobito je važno imati na umu iznenadni početak i jaku bol u jednom testisu kod mlađih muškaraca jer bi takva stanja mogla ukazivati i na torziju testisa. Terapija izbora kod akutnog epididimitisa su fluorokinoloni, ponekad uz primjenu aminoglikozida (garamicina).
Ovisno o anamnezi i kliničkoj slici moguća je i korekcija terapije u druge linije antibiotika.
Većina naših bolesnika s kroničnom urinarnom infekcijom su bolesnici starije životne dobi, nerijetko nosioci urinarnih katetera - češće muškarci, rjeđe žene. Ponekad i onkološki bolesnici koji moraju imati razne stentove za derivaciju mokraće - poput “JJ“ endoproteza, PNS-perkutanih nefrostomija. Sva ta „urološka“ pomagala podloga su za urinarnu infekciju, pogotovo ako su ona trajna rješenja (doživotna) za bolesnike. Infekcija utječe na sluznicu mjehura u smislu vulnerabilnosti, smanjuje kapacitet mjehura, dolazi do povećanja frekvencije mokrenja i nerijetko do inkontinencije mokraće.
Učestale urinarne infekcije utječu negativno na fertilitet, kod muškaraca recidivni prostatitisi, a pogotovo epididimitisi mogu dovesti do neplodnosti te kod žena česti uroinfekti koji mogu biti povezani i s upalama jajnika - jajovoda.
Svakodnevno nošenje uložaka pridonosi većem postotku urinarnih infekcija. Anogenitalna regija u tom „okruženju“ vlažnih ili mokrih uložaka je povoljan medij za početak razvoja uroinfekcija.
Kod muškaraca HPV obitava ispod prepucija (kožice), uz rub vanjskog spolovila i plitko u mokraćnoj cijevi. Lako se prenosi analnim ili vaginalnim odnosom, ali isto tako i oralnim ili ostalim kontaktima kože na kožu tijekom spolnog odnosa. HPV je zarazan čak i kad osoba koja ga nosi nema simptome. Bilo tko, tko je spolno aktivan, može se zaraziti HPV-om. HPV često nema nikakve simptome, a ako ih ima, javljaju se u obliku bradavičastih tvorbi. Simptomi HPV-a mogu se javiti čak i dosta vremena nakon početne infekcije. Ta se infekcija u muškoj i ženskoj populaciji najčešće pojavljuje u obliku šiljastih kondiloma. To su tvorbe bradavičastog izgleda, najčešće lokalizirane na vanjskim genitalijama – tipično na distalnom dijelu penisa ili na prepuciju kod muškaraca ili pak na analnoj regiji kod oba spola. Njihova lokalizacija može biti kod muškaraca i unutar mokraćne cijevi, u preponi ili oko anusa, ukoliko je u području mokraćne cijevi gdje opstruira ejakulatorne kanaliće može doći i do prostatitisa.
Kod muškaraca najčešće upale mokraćne cijevi uzrokovane su Ureaplasmom, Mycoplasmom, Chlamidiom, HPV-om i gonorejom. Uretritisi (upale mokraćne cijevi, upale završne cijevi ) su češći kod mlađih muškaraca i žena. Jednostavno se dijagnosticiraju, ali se osobito kod muškaraca dugotrajno, a ponekad i teško izliječe.
Prostatitis je upalna bolest prostate. U kliničkoj praksi termin prostatitis vrlo često obuhvaća vrlo široki spektar oboljenja prostate koja nisu nužno uzrokovana bakterijskom infekcijom. Tradicionalno, termin prostatitis označava akutnu ili kroničnu upalu prostate gdje se identificira uzročnik infekcije (uropatogen). Rutinskim mikrobiološkim metodama specifični uzročnik (uropatogen) detektira se samo u 5 − 10% slučajeva. Ostatak bolesnika tretira se empirijski različitim medikamentima i fizikalnim postupcima. Akutni bakterijski prostatitis može biti vrlo ozbiljna infekcija sa znakovima sistemske bolesti i bakterijemijom/sepsom. Ti se bolesnici zbog općega lošeg stanja, potrebe parenteralne terapije i retencije mokraće često hospitaliziraju. Prema hrvatskim nacionalnim smjernicama za dijagnostiku i liječenje prostatitisa, akutni bakterijski prostatitis indicirano je započeti liječiti antibioticima parenteralnim putem 7 − 10 dana, a potom peroralnim putem kroz 2 − 4 tjedna. Kronični bakterijski prostatitis potrebno je liječiti peroralnim antibioticima kroz 4 − 6 tjedana.
Asimptomatsku bakteriuriju kod žena načelno ne treba liječiti. Naravno treba uzeti u obzir i eventualne komorbiditete - dijabetes, prethodne operativne zahvate u abdomenu, ginekološka patologija i sl.
U tom slučaju bilo bi dobro učiniti dodatnu obradu - UZV urotrakta, RTG urotrakta; radi isključivanja stanja koja mogu podržavati uroinfekt, npl. divertikul mokraćnog mjehura, urolitijaza, hidronefroza, što onda zahtijeva daljnju obradu i, moguće, aktivno liječenje.
Svakako adekvatna hidracija!
Pacijentu koji ima blage bolove u području funikulusa koji traju dulje od 2 mjeseca bi trebalo učiniti sediment urina, urinokulturu, kulturu ejakulata te potom uputiti na CD UZV testisa i skrotuma (nakon toga, ovisno u nalazima, pregled urologa). Naravno, uz pretpostavku da je prvo učinjen detaljan klinički pregled - isključiti susp. tvorbe testisa, skrotuma, eventualno ing. herniju, varikokelu.
Ako je pacijentica asimptomatska ne bi trebalo davati antibiotsku terapiju! Osim podatka o dijabetesu nije navedeno zašto je osoba kateterizirana! Preporučio bi redovne kontrole parametara bubrežne funkcije (lab. kontrole su ionako potrebne radi dijabetesa). Kao i u odgovoru na prvo pitanje, savjetujem učiniti i ”inicijalni” UZV urotrakta.
S obzirom da se radi o asimptomatskoj bakteriuriji, antimikrobno liječenje nije nužno, a posebno ako se eventualno radi o pacijentici koja je opskrbljena trajnim urinarnim kateterom. Liječenje bi bilo potrebno poduzeti da se radilo o trudnici ili pacijentici koja je u planu za neki od uroloških operacijskih zahvata.
