Kako se dijagnostički i terapijski pristupi brzo razvijaju, profesionalni timovi moraju kontinuirano usvajati nova znanja i primjenjivati ih u praksi. Iako se sastav timova razlikuje diljem svijeta, zajednički im je cilj – osigurati kvalitetnu edukaciju i skrb. Međutim, unatoč općem konsenzusu o važnosti edukacije, još uvijek nedostaje jasna strategija kako najbolje educirati zdravstvene djelatnike.

Kernov model kurikuluma nudi strukturirani pristup razvoju edukacijskih programa, počevši od identifikacije problema, uključivanja ključnih dionika, definiranja ciljeva, odabira metoda, implementacije i evaluacije. No, sama implementacija nije dovoljna – znanje mora biti primijenjeno u stvarnim kliničkim situacijama, što se najbolje procjenjuje kroz izravno promatranje i ishode liječenja.

U kontekstu globalnog nedostatka stručnjaka za dijabetes tipa 1, važno je razmotriti mogućnosti preusmjeravanja zadataka unutar timova. Edukacija se odvija formalno i neformalno, a na nju utječu institucionalna kultura, politika zapošljavanja i financiranje. Visoko funkcionalni timovi redovito evaluiraju praksu i ishode kako bi unaprijedili skrb.

Odabir edukacijskih metoda mora biti prilagođen lokalnim resursima. E-učenje omogućuje fleksibilnost i pristupačnost, ali može biti ograničeno slabom interakcijom i tehničkim preprekama. S druge strane, edukacija uživo nudi osobniji pristup, ali zahtijeva veće logističke i financijske resurse.

Primjeri uspješnih programa uključuju IDEAL u Indiji, PEDAF u Africi, Project ECHO koji povezuje stručnjake s primarnom skrbi u 180 zemalja, te ADECA koji kombinira online i fizičku edukaciju. Iako većina evaluacija mjeri znanje zdravstvenih djelatnika, neki programi, poput Project ECHO, bilježe i poboljšanja u ishodima liječenja.

Unatoč jasnoj važnosti edukacije, još uvijek nedostaje sustavno praćenje učinaka edukacijskih programa na kliničke ishode poput HbA1c vrijednosti ili komplikacija. Potrebna su dodatna ulaganja u razvoj regionalno prilagođenih programa, uključivanje stručnjaka za medicinsku edukaciju, osiguranje stabilnog financiranja i transparentno izvještavanje o rezultatima.

Poboljšanje skrbi za dijabetes tipa 1 zahtijeva sustavan, multidisciplinaran pristup u kojem edukacija zauzima središnje mjesto. Samo tako možemo osigurati održivu i kvalitetnu skrb za oboljele diljem svijeta.