Istraživanje je potaknuto iskustvima autora koji su navodili da su citirali određene radove isključivo zato što su to tražili recenzenti. Adrian Barnett, autor studije i istraživač na Queensland University of Technology u Australiji, ističe da takvi zahtjevi ponekad mogu biti opravdani, ali kada se citiranje koristi kao uvjet za prihvaćanje rada, proces recenzije gubi na objektivnosti i postaje transakcijski. Citati povećavaju h-indeks istraživača, što dodatno motivira recenzente da traže uključivanje vlastitih radova.

Fenomen poznat kao „prisilno citiranje“ smatra se lošom praksom u znanstvenoj zajednici. Znanstvenici naglašavju da je novost ove studije u obuhvatu i dubini analize, iako je istraživanje takvih zahtjeva već ranije provođeno. Nedostatak dostupnih podataka od izdavača predstavlja značajnu prepreku za ovakva istraživanja.

Studija je obuhvatila članke s četiri otvorene platforme — F1000Research, Wellcome Open Research, Gates Open Research i Open Research Europe — koje javno objavljuju sve verzije članaka i komentare recenzenata. Od 37.000 recenzija, 54% je odobrilo članke bez izmjena, dok je 8% odbijeno. U gotovo 5.000 slučajeva članci su citirali recenzenta, a u oko 2.300 recenzija zatraženo je citiranje vlastitog rada.

Analiza je pokazala da su recenzenti koji su bili citirani u kasnijim verzijama članka češće odobravali radove. Konkretno, 92% recenzenata koji su bili citirani u drugoj verziji članka preporučilo je prihvaćanje, u usporedbi sa 76% onih koji nisu bili citirani.

Barnett je dodatno analizirao 2.700 komentara recenzenata i utvrdio da oni koji traže citiranje češće koriste izraze poput „treba“ ili „molim“, što može ukazivati na prisilnu retoriku. Međutim, Jan Feld sa sveučilišta u Wellingtonu upozorava da takav jezik ne mora nužno značiti prisilu, već može biti dio uobičajenog znanstvenog diskursa.

Barnett priznaje da analiza ne razlikuje opravdane od neopravdanih zahtjeva za citiranjem. Kao moguća rješenja predlaže obavezno obrazlaganje zahtjeva za citiranjem u recenzijama te razvoj algoritama koji bi urednicima signalizirali potencijalno neprimjerene zahtjeve. Veća kontrola urednika mogla bi spriječiti očite slučajeve zloupotrebe, iako Feld napominje da većina situacija ostaje nejasna.

Izdavač F1000 ističe da objavljivanje komentara recenzenata može obeshrabriti neprimjerene zahtjeve, ali i da rezultati studije otvaraju važna pitanja za daljnju raspravu unutar akademske zajednice.