Zatajivanje srca danas poprima razmjere velike javnozdravstvene ugroze, s obzirom na svoju učestalost, kompleksnost liječenja, visoke troškove, ali i vrlo lošu prognozu. Akademik Miličić je istaknuo kako se preživljenje bolesnika sa zatajenjem srca u mnogim slučajevima pokazuje nepovoljnijim od preživljenja kod niza malignih bolesti, što dodatno naglašava ozbiljnost ove dijagnoze.

Progresija bolesti i kliničke faze

Temeljna struktura predavanja bila je izgrađena oko modela progresije bolesti srca, prema klasifikaciji American College of Cardiology, gdje se zatajenje srca dijeli u četiri stadija (od A do D). Posebno je naglašena važnost ranog prepoznavanja asimptomatske disfunkcije lijeve klijetke i pravodobnog započinjanja preventivne terapije, s ciljem usporavanja ili sprječavanja razvoja simptomatskog zatajenja.

U završnim fazama bolesti (stadij D), bolesnici unatoč optimalnoj medicinskoj terapiji imaju teške simptome, često zahtijevaju hospitalizacije, a kvaliteta života im je izrazito narušena.

Napredne terapije i hrvatska iskustva

U predavanju je dan sveobuhvatan prikaz dostupnih terapijskih opcija za uznapredovalo zatajivanje srca. Osim inotropne potpore, ključne su mehaničke metode liječenja: uređaji za potporu lijevoj klijetki (LVAD), biventikularne potpore i, kao zlatni standard, transplantacija srca.

Predstavljeni su rezultati transplantacijskog programa KBC-a Zagreb, koji bilježi kontinuitet od 1988. godine. Do danas je izveden veliki broj presađivanja srca, a KBC Zagreb predstavlja nacionalno središte za transplantaciju i mehaničku potporu cirkulaciji. Prikazani su rezultati preživljenja, uključujući Kaplan–Meierove krivulje, koje potvrđuju visoku razinu stručnosti i učinkovitosti programa.

Etička pitanja u odlučivanju o terapijskim postupcima

Osim stručnih, u fokusu predavanja bile su i brojne etičke dvojbe koje prate liječenje bolesnika s terminalnim zatajenjem srca. Postavlja se pitanje prioritizacije bolesnika: treba li prednost imati mlađi bolesnik bez komorbiditeta ili stariji, ali stabilan pacijent? Je li opravdano transplantirati bolesnika koji je već dulje vrijeme stabilan uz LVAD? Kako postupiti kada pacijent ima izražene psihičke smetnje, problematično ponašanje ili dolazi iz izrazito nepovoljnih socijalnih uvjeta?

Dodatne dileme uključuju pitanje retransplantacije u odnosu na primotransplantaciju, prihvatljivost marginalnih donorski organa, te pristup bolesnicima koji su izrazili želju za ograničavanjem invazivnog liječenja (npr. DNR nalog). Sve ove situacije zahtijevaju uravnotežen pristup, temeljen na multidisciplinarnom promišljanju koje uključuje ne samo kliničke i funkcionalne kriterije, već i duboko etičko promišljanje o vrijednosti i dostojanstvu života.

Zaključak

Na kraju predavanja akademik Miličić je istaknuo kako moderna medicina nije samo tehnika i znanost, nego i umjetnost – u kojoj liječnik mora spojiti kliničku stručnost, znanstvenu utemeljenost i moralnu osjetljivost. U liječenju terminalnih srčanih bolesnika, važna je ne samo produljena godina života, već i kvaliteta života, kao i poštivanje osobnosti, želja i dostojanstva svakog pojedinog bolesnika.

Predavanje je bilo snažan podsjetnik da je liječništvo poziv koji nadilazi puko liječenje bolesti – ono je služenje čovjeku u njegovoj najranjivijoj životnoj fazi.

Antonija Vukšić, dr. med.