Philadelphia kromosom-negativne mijeloproliferativne neoplazme (MPN) bolesti su koštane srži koje obično nastaju zbog stečene mutacije Janus 2-kinaza (JAK2) gena, gena za kalretikulin (CALR) ili gena za trombopojetinski receptor (MPL). MPN obilježava proliferacija mijeloidne progenitorne stanice, poremećena periferna krvna slika, moguća fibroza koštane srži i posljedična ekstramedularna hematopoeza te povećan rizik za pretvorbu bolesti u akutnu leukemiju. U navedene bolesti ubrajaju se esencijalna trombocitemija, policitemija vera, mijelofibroza i MPN, koja se ne može klasificirati. Antineoplastičko djelovanje metformina, najčešće propisivanog lijeka za šećernu bolest tipa 2, važan je klinički i javnozdravstveni interes. Prethodna pretklinička istraživanja pokazala su kako je učinak metformina povezan s mogućim preventivnim djelovanjem za nastanak mijeloidnih neoplazmi. Autori sadašnjeg istraživanja istraživali su povezanost između uporabe metformina i rizika za MPN u danskoj populaciji koristeći višestruke baze podataka.

Autori istraživanja procijenili su povezanost između uporabe metformina i pojave MPN koristeći statističku analizu podataka. Bolesnici s dijagnosticiranim MPN-om i ispitanici iz opće populacije bili su isključeni iz studije ako su u povijesti bolesti imali MPN ili druge vrste raka dijagnosticirane prije dijagnoze MPN-a (s iznimkom nemelanomskog raka kože i karcinoma in situ). U navedenom istraživanju sudjelovalo je 3816 bolesnika kojima je dijagnosticiran MPN (slučajevi) i 19080 ispitanika iz opće populacije u Danskoj (kontrole).

Rezultati istraživanja pokazali su da je izglednost da su ispitanici iz opće populacije liječeni metforminom veća nego da su bolesnici s dijagnozom MPN liječeni metforminom. Duljina trajanja liječenja metforminom bila je proporcionalna mogućem protektivnom djelovanju metformina na MPN < 1 godina: aOR, 0,79; 1 – 5 godina: aOR, 0,78; 5 – 10 godina: aOR, 0,42 . Zaštitno djelovanje metformina opaženo je u svim podtipovima MPN-a (policitemija vera: aOR, 0,45; esencijalna trombocitemija: aOR, 0,33; mijelofibroza: aOR, 0,65; MPN koja se ne može klasificirati: aOR, 0,46. Autori istraživanja zaključili su kako rezultati ukazuju na to da liječenje metforminom može smanjiti izglednost za pojavu MPN-a. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se opisala uzročno-posljedična povezanost protektivnog djelovanja metformina i identificirali bolesnici s velikim rizikom za nastanak MPN-a.