Nicholas S. Reed, doktor znanosti s Medicinskog fakulteta Grossman Sveučilišta u New Yorku i suradnici opisali su učinak najbolje prakse intervencije spriječavanja gubitka sluha u odnosu na kontrolnu skupinu na socijalnu izolaciju i usamljenost tijekom trogodišnjeg razdoblja u sekundarnoj analizi multicentričnog randomiziranog kontroliranog ispitivanja.

U istraživanje je uključeno 977 odraslih osoba u dobi od 70 do 84 godine s neliječenim gubitkom sluha bez značajnog kognitivnog oštećenja koji su nasumično raspoređeni u skupinu s intervencijom spriječavanja guitka sluha (četiri sesije s certificiranim audiologom, slušni aparati, savjetovanje i edukacija) ili kontrolnu skupinu zdravstvenog odgoja (četiri sesije s certificiranim zdravstvenim edukatorom) u omjeru 1:1 te su praćeni svakih šest mjeseci.

Istraživači su otkrili da se prosječna veličina društvene mreže smanjila s 22,6 na 21,3 osoba u intervencijskoj skupini odnosno s 22,3 na 19,8 osoba u kontrolnoj skupini tijekom tri godine. U usporedbi s kontrolnom skupinom zdravstvenog odgoja, intervencija liječenja sluha smanjila je socijalnu izolaciju (veličina društvene mreže - razlike 1,05, raznolikost 0,19 i smanjila usamljenost [razlika -0,94]) tijekom tri godine u potpuno prilagođenim modelima. U analizama osjetljivosti, rezultati su bili bitno nepromijenjeni.

Autori su zaključili da s obzirom na visoku prevalenciju gubitka sluha među starijim osobama i već uspostavljene modele pružanja usluga, intervencija sprječavanja i zaustavljanja gubitka sluha predstavlja javnozdravstveni cilj kako bi se smanjila socijalna izolacija i usamljenost na razini stanovništva.