Distanazija ili ustrajnost u liječenju bolesnika koji se nalaze u ireverzibilnoj fazi svoje bolesti i trpe veliku bol i patnju ne smije biti dio kliničke prakse.

Ovu pojavu treba izbjegavati i oduprijeti se njenoj sveprisutnosti u našem radu.

Nositelji tj. izvršitelji distanazije su liječnici koji svojim odlukama i postupcima u beznadnim slučajevima dovode do prolongiranja smrti i patnje bolesnika te tako podržavaju proces umiranja. Ipak, u tom spletu okolnosti veliku ulogu ima i obitelj koja može vršiti pritisak na liječnike da donose takve odluke, kao i pravo u širem smislu koje obvezuje liječnika da učini sve da bi spasio bolesnika jer u protivnom može kazneno odgovarati. No, u konačnici, nazivnik svih ovih interakcija je gubitak komunikacije, zaboravljanje stavljanja bolesnika u središte zbivanja i podržavanje onoga što nazivamo defanzivnom medicinom.

Nerealna očekivanja obitelji, liječnička inertnost uz gubitak empatije i komunikacije, kao i napadačkonasrtljivi stav odvjetništva, stavlja bolesnika i njegovu patnju u drugi plan te oni tako postaju taoci problema i okupacija obitelji, liječnika i drugih sudionika te gube svoje pravo na mirnu i dostojanstvenu smrt. U pravilu, što je bolnica tehnički opremljenija i što ima veći kapacitet intenzivnih kreveta, to je distanazija češća i sofisticiranija. Sve ovo ukazuje na sve češću i sveprisutnu pojavu distanazije i potrebu da se o njoj priča i posvijesti njene posljedice, a koje se ponajprije odnose na umiruće bolesnike.

Damir Mihić