Uloga mikroRNK molekula u patogenezi osteoartritisa
28.06.2023.
Osteoartritis (OA) je kronična, progresivna i multifaktorijalna bolest zglobova te ujedno jedan od vodećih uzroka invaliditeta u svijetu. Osim snažne povezanosti osteoartritisa i genetske predispozicije, nedavna istraživanja pokazuju povezanost epigenetskih modifikacija i progresije osteoartritisa. MikroRNK su male nekodirajuće jednolančane RNK molekule koje imaju ulogu u epigenetskim mehanizmima.
Osteoartritis (OA) je multifaktorijalna i poligenska bolest koja zahvaća cijeli zglob, ali i periartikularno tkivo te predstavlja golem ekonomski trošak za javno zdravstvo u cijelom svijetu. Poznati su brojni geni za koje se smatra da sudjeluju u patogenezi OA, a u novije vrijeme sve se više istražuju epigenetski mehanizmi kao potencijalni rizični čimbenici zaslužni za nastanak OA.
MikroRNK (miRNK) su male nekodirajuće molekule koje imaju ulogu u postranskripcijskoj regulaciji genskog izražaja. Njihovi geni čine 1 – 2 % ukupnog genoma i smatra se da bi potencijalno mogli regulirati i do 30 % kodirajućih gena. MiRNK molekule imaju bitnu ulogu u patogenezi nekih karcinoma, kardiovaskularnih, autoimunih kožnih te nekih neuroloških bolesti. Također, navedene molekule imaju važnu ulogu u patogenezi osteoartritisa. Velik broj miRNK molekula drugačije je izražen u hrskavici zahvaćenoj osteoartritisom u odnosu na zdravu hrskavicu. Dokazano je da određene miRNK molekule reguliraju neke enzime zaslužne za razgradnju hrskavice, dok se neke povezuju s regulacijom apoptoze hondrocita, a neke s procesom regeneracije hrskavice. U svjetlu tih spoznaja napravljene su i prve studije koje nastoje dokazati povezanost određenih jednonukleotidnih polimorfizama nekih miRNK gena s predispozicijom za nastanak osteoartritisa. Budući da su svi današnji oblici terapije bolesnika s osteoartritisom usmjereni na liječenje posljedice bolesti, a ne uzroka, potrebna su daljnja istraživanja etiopatogeneze osteoartritisa. MiRNK molekule mogle bi igrati važnu ulogu u patogenezi OA te predstavljati jednu od potencijalnih meta za nove farmakoterapijske oblike liječenja.
Karlo Tudor, Zlatko Dembić, Tomislav Prpić, Tomislav Mađarević, Dea Salamon, Branko Šestan, Zdravko Jotanović