Različite skupine lijekova za hipertenziju različito utječu na raspoloženje
Paula Bakalović, mag. pharm.
12.12.2016.
Različite skupine lijekova za liječenje hipertenzije različito utječu na raspoloženje, prema rezultatima istraživanja objavljenog u časopisu Hypertension.
Poznato je da su veliki depresivni poremećaj i bipolarni poremećaj predisponirajući čimbenici za nastanak ateroskleroze koja predstavlja osnovnu patofiziološku promjenu u podlozi kardiovaskularnih bolesti. Također, podatci iz animalnih modela, epidemioloških i genomskih istraživanja upućuju na to da bi uobičajeno korišteni antihipertenzivi mogli imati ulogu u patogenezi ili tijeku poremećaja raspoloženja.
Britanski autori proveli su opservacijsku studiju u koju je bilo uključeno više od 144.000 ispitanika, pri čemu je 32.000 ispitanika bolovalo od hipertenzije i bilo liječeno monoterapijom, a ostatak je činila skupina koja u terapiji nije imala niti jednu od ispitivane 4 skupine antihipertenziva.
Ispitanici su bili praćeni 5 godina, pri čemu se dokumentirala hospitalizacija zbog poremećaja raspoloženja poput depresije i bipolarnog poremećaja. Jedan od kriterija uključenosti u studiju bio je da ispitanici nisu prethodno hospitalizirani zbog poremećaja raspoloženja.
U navedenom periodu praćenja, zabilježeno je gotovo 300 prijema u bolnicu većinom zbog velikog depresivnog poremećaja, u prosjeku 2,3 godina nakon početka antihipertenzivne terapije. Od toga su 62% bile žene, što je u skladu s podatcima iz literature da ženske osobe imaju duplo veći rizik od depresije, a vjerojatno i od bipolarnog poremećaja. Također, rizik je bio veći za bolesnike koji su na početku studije imali više komorbiditeta što odgovara podatcima iz literature da osobe s ozbiljnimm mentalnim bolestima imaju veći broj odnosno rizik od pridruženih bolesti.
Prema rezultatima, najniži rizik za hospitalizaciju uslijed poremećaja raspoloženja imali su ispitanici liječeni inhibitorima angiotenzin-konvertirajućeg enzima (ACEi) ili blokatorima angiotenzinskih receptora (ARB). Štoviše, njihov rizik bio je čak i manji u usporedbi s ispitanicima koji nisu bili na antihipertenzivnoj terapiji. S druge strane, ispitanici liječeni beta-blokatorima ili blokatorima kalcijskih kanala imali su duplo veći rizik u usporedbi s pacijentima liječenim ACEi ili ARB. Između pacijenata na terapiji tiazidskim diureticima i onih bez terapije nije bilo značajne razlike u riziku.
Autori zaključuju da ovi podatci upućuju na moguće razlike u učincima na raspoloženje između različitih skupina antihipertenziva. Mentalno zdravlje osoba koje boluju od hipertenzije nedovoljno je prepoznato u kliničkoj praksi. Liječnici bi trebali biti svijesni mogućeg učinka antihipertenzivne terapije na mentalno zdravlje i razmotriti ima li liječenje visokog tlaka u pojednog pacijenta negativan učinak na njegovo mentalno zdravlje. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se ovi rezultati validirali i kako bi se istražio utjecaj ovih lijekova na male do umjerene promjene u raspoloženju, što nije ispitivano u ovom istraživanju, a utječe na kvalitetu života bolesnika s hipertenzijom.