x
x

Antidijabetici – održivost regulacije glikemije

  dr.med. Annemarie Balaško, specijalist internist, subspecijalist endokrinolog

  17.01.2022.

Temeljno liječenje šećerne bolesti obuhvaća promjene životnih navika s ciljem regulacije tjelesne težine i liječenja debljine uz edukaciju bolesnika a izbor terapije je individualiziran i baziran na pojedinačnim karakteristikama pacijenata, rizičnim čimbenicima, vrijednosti HbA1c, efikasnosti i sigurnosti lijeka, jednostavnosti primjene same terapije a u konačnici i troškovima liječenja.

Antidijabetici – održivost regulacije glikemije

Šećerna bolest tipa 2

Šećerna bolest predstavlja jedan od vodećih uzroka sljepoće, zatajenja bubrega, srčanog i moždanog udara te amputacije donjih ekstremiteta globalno.

Šećerna bolest predstavlja kompleksnu kroničnu bolest povezanu s hiperglikemijom koja nastaje kao posljedica neadekvatne sekrecije inzulina i/ili rezistencije ciljnih organa na inzulin. Bolesnici su zbog toga pod povećanim rizikom od nastanka kroničnih mikro-i makrovaskularnih komplikacija koje dovode do razvoja kardiovaskularnih bolesti. Sama šećerna bolest definirana je prema smjernicama Američke udruge za dijabetes (ADA) na temelju jednog od navedenih četiri kriterija: glikemija natašte iznad 7 mmol/L ili glikemija dva sata nakon oralnog opterećenja s 75-g glukozom iznad 11,1 mmol/L ili nasumično izmjerena glikemija iznad 11,1 mmol/L s klasičnim znakovima i simptomima hiperglikemije ili HbA1c iznad 6,5%. Također i predijabetes, termin koji predstavlja stanje narušene glikemije natašte ili intolerancije glikemije predstavlja povećani rizik za nastanak dijabetesa, inzulinske rezistencije te razvoja kardio- i neurovaskularnih oboljenja.

Šećerna bolest predstavlja veliki javnozdravstveni problem sa značajnim opterećenjem zdravstvenog sustava a prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije procjenjuje se da globalno boluje više od 420 milijuna ljudi od šećerne bolest. Ona predstavlja jedan od vodećih uzroka sljepoće, zatajenja bubrega, srčanog i moždanog udara te amputacije donjih ekstremiteta globalno.

Liječenje šećerne bolesti tipa 2

Samo liječenje zahtjeva multidisciplinarni pristup koji uključuje liječnike, nutricioniste, edukatore, pacijente i njihove obitelji. Temeljno liječenje šećerne bolesti obuhvaća promjene životnih navika s ciljem regulacije tjelesne težine i liječenja debljine uz edukaciju bolesnika a izbor terapije je individualiziran i baziran na pojedinačnim karakteristikama pacijenata, rizičnim čimbenicima, vrijednosti HbA1c, efikasnosti i sigurnosti lijeka, jednostavnosti primjene same terapije a u konačnici i troškovima liječenja.

Patofizioloških mehanizama nastanka šećerne bolesti tipa 2

Prema preporukama ADA i Američkog udruženja kliničkih endokrinologa (AACE) lijek prvog izbora u liječenju šećerne bolesti tipa 2 je metformin a u drugoj liniji mogu se koristiti sve druge skupine lijekova.

Ominozni oktet koji dovodi do hiperglikemije predstavlja osam patofizioloških mehanizama nastanka šećerne bolesti tip 2 koji se mogu javljati izolirano ili u kombinaciju a uključuju: smanjenu sekreciju inzulina iz beta-stanica gušterače; povišenu sekreciju glukagona iz alfa-stanica gušterače; povišenu produkciju glukoze u jetri; disfunkciju neurotransmitera i inzulinsku rezistenciju u mozgu; pojačanu lipolizu; povećanu reapsorpciju glukoze u bubrezima; smanjeni inkretinski učinak u tankom crijevu i smanjenu ili odsutnu utilizaciju glukoze u perifernim tkivima kao što su skeletni mišići, jetra i masno tkivo.

Trenutno dostupni lijekovi usmjereni su prema liječenju navedenih patofizioloških mehanizama i uključuju sljedeće skupine lijekova; bigvanidi, sulfonilureje, meglinidi, inhibitori alfa-glukozidaze, tijazolidinedioni (TZD), DPP-4 inhibitori, GLP-1 receptor agonisti, SGLT-2 inhibitori te inzulini.

Prema preporukama ADA i Američkog udruženja kliničkih endokrinologa (AACE) lijek prvog izbora u liječenju šećerne bolesti tipa 2 je metformin a u drugoj liniji mogu se koristiti sve druge skupine lijekova. Prilikom odabira lijeka trebalo bi se voditi o održivom učinku lijeka koji bi tako poboljšao suradljivost bolesnika te smanjio troškove liječenja. Povijesno su sulfonilureje bile lijek drugog izbora nakon metformina ali odluka o odabiru lijeka trebala bi se temeljiti na sigurnosti i održivosti učinka samog lijeka uz smanjenje kardiovaskularnog rizika.

Prirodni tijek šećerne bolesti predstavlja postepeni gubitak funkcije beta-stanica gušterače sa smanjenom sekrecijom inzulina što može objasniti smanjeni učinak pojedinih antidijabetika kroz vrijeme. S druge strane inzulinska rezistencija smanjuje funkciju beta-stanica gušterače kompenzatornom hiperinzulinemijom, potiče lipotoksičnost beta-stanica i povećava upalni proces otočića gušterače. Posljedično tome javlja se apoptoza beta-stanica i progresivno smanjenje sekrecije inzulina.

Prema preporukama ADA i Američkog udruženja kliničkih endokrinologa (AACE) lijek prvog izbora u liječenju šećerne bolesti tipa 2 je metformin a u drugoj liniji mogu se koristiti sve druge skupine lijekova.

Dugoročna održivost i regulacija glikemije pojedinih lijekova

Pioglitazon ima brojne benefite uključujući smanjenje inzulinske rezistencije u skeletnim mišićima, jetri i adipocitima, očuvanje funkcije beta-stanica gušterače, postojanost i održivost regulacije glikemije te poboljšanje parametara metaboličkog sindroma.

U malom broju studija proučavali su dugoročnu održivost i regulaciju glikemije pojedinih lijekova. U ADOPT studiji koristila se monoterapija metforminom, gliburidom ili rosiglitazonom gledajući učinak na HbA1c u 5-godišnjem razdoblju. Temeljeno na pristupu ADOPT studije dizajnirane su druge studije s ciljem ispitivanja učinka lijeka na HbA1c kroz duži period vremena. Najbolju održivost pokazuju lijekovi iz skupine TZD i SGLT-2 inhibitora čija projekcija održivosti regulacije glikemije temeljene na HbA1c je viša od 6 − 8 godina prije povratka na početnu vrijednost HbA1c. Očekivana održivost metformina na temelju projekcija iznosi 5 godina prije povratka na početni HbA1c. Najkraću održivost pokazuju DPP-4 inhibitori kao i lijekovi iz skupine sulfonilureje s očekivanom održivosti od 3 do 4 godine.

U studiji PROACTIVE je pioglitazon smanjio HbA1c za 0,8% na kraju 3-godišnje studije s očekivanom održivosti učinka od 6 godina a studija u kojoj je ispitivan empagliflozin pokazala je smanjenje HbA1c za 0,4% na kraju 4-godišnje studije s projekcijom očekivane održivosti od 5 − 8 godina ovisno o dozi lijeka koja je ispitivana. Pokazalo se da TZD i SGLT-2 inhibitori imaju direktan učinak na beta stanicu i smanjenje inzulinske rezistencije.

Poznato je da tijazolidinedioni smanjuju zadebljanje intime medije karotidnih arterija u komparaciji s glimepiridom (PERISCOPE studija), također su pokazali 51% rezoluciju nealkoholnog steatohepatitisa i fibroze jetre. Pioglitazon ima brojne benefite uključujući smanjenje inzulinske rezistencije u skeletnim mišićima, jetri i adipocitima, očuvanje funkcije beta-stanica gušterače, postojanost i održivost regulacije glikemije te poboljšanje parametara metaboličkog sindroma. Ova skupina lijekova predstavlja lijek izbora za bolesnike s povećanim kardiovaskularnim rizikom.

Prilikom odabira lijeka trebamo birati lijekove koji osim na glukoregulaciju imaju učinak i na poboljšanje kardiovaskularnih ishoda. Pioglitazon je u brojnim studijama potvrdio svoju kardiovaskularnu sigurnost i protektivnost smanjujući kardiovaskularne događaje kao što su infarkt miokarda, moždani udar i kardiovaskularnu smrtnost. Pioglitazon je jedini inzulin -senzitirajući antidijabetik koji poboljšava i čuva funkciju beta stanica gušterače. Uz SGLT-2 inhibitore i GLP-1 receptor agoniste značajno smanjuje kardiovaskularni mortalitet uz ostale pozitivne kardiovaskularne ishode, ali uz manji trošak liječenje te sveobuhvatnu dostupnost.

Zaključak

Pioglitazon predstavlja jedinstveni lijek koji ciljano djeluje na smanjenje inzulinske rezistencije djelujući na tri razine- u skeletnim mišićima, jetri i masnom tkivu a uz to postiže dugotrajnu i održivu regulaciju glikemije.

U zaključku treba naglasiti da prilikom odabira lijeka treba voditi računa o održivosti učinka, potrebna je edukacija zdravstvenih radnika o različitoj održivosti regulacije glikemije te prednostima i mogućim potencijalnim nuspojavama pojedinih antidijabetika. Potrebne su još dodatne studije s dugoročnim praćenjem učinka pojedinih lijekova koje će nam pomoći u odluci o izboru najboljeg lijeka u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Pioglitazon predstavlja jedinstveni lijek koji ciljano djeluje na  smanjenje inzulinske rezistencije djelujući na tri razine- u skeletnim mišićima, jetri i masnom tkivu a uz to postiže dugotrajnu i održivu regulaciju glikemije.

Literautura

  1. Chaudhury et al. Clinical Review of antidiabetic drugs: Implications for type 2 diabetes mellitus management. Frontiers in Endocrinology 2017;8:6
  2. Standards od medical care in diabetes-2016: summary of revision. Diabetes care 2016;39: 54-55
  3. American Diabetes Associaton. Standards of medical care in diabetes. Diabetes Care 2014;37(1):514-80.
  4. DeFronzo Ra. Banting Lecture. From the triumvirate to the ominous octet: a new paradigm for the treatment of type 2 diabetes mellitus. Diabetes 2009;58(4)773-95.
  5. Cherukuri et al. The durability of oral diabetic medications: time to A1c baseline and a review of common oral medications used by the primary care provider. Endocrinol Diabetes Metab J 2018;2 (3).
  6. Kahn SE et al. Glycemic durability of rosiglitazon, metformin or glyburide monotherapy 2007. N Engl J Med 355:2427-2443.
  7. Dormandy JA et al. PROactive Investigators. Secondary prevention of macrovascular event sin patients with typ 2 diabetes in the PROactive study. Lancet 2005;1279-1289.
  8. Zinman B et al. Empagliflozin, cardiovascular outcomes, and mortality in type 2 diabetes. N Engl J Med 2015; 373:2117-2128.
  9. DeFronzo Ra et al. Pioglitazone: The forgotten, cost-effective cardioprotective drug for type 2 diabetes. Diabetes and Vascular Disease Research 2019. Vol 16(2): 133-143.
  10. Lebovitz H. Thiazolidinediones: the Forgotten Diabetes Medication. Current Diabetes Reports 2019; 19:151.