Koncept metaboličke kirurgije kao terapijske opcije u liječenju šećerne bolesti tipa 2 po prvi put je predstavljen od strane međunarodnih dijabetoloških organizacija 2016. godine. Recentne smjernice Američkoga dijabetološkog udruženja (ADA) iz 2022. godine preporučuju metaboličku kirurgiju u bolesnika s tipom 2 šećerne bolesti u slijedećim slučajevima: a) ukoliko je indeks tjelesne mase (ITM) u bolesnika ≥ 40 kg/m² i b) ukoliko je indeks tjelesne mase u bolesnika 35,0-39,9 kg/m², a istovremeno se ne uspijevaju postići zadovoljavajuća glikemijska regulacija i ostali terapijski ciljevi u liječenju komorbiditeta kao i dugoročan gubitak na tjelesnoj masi nekirurškim metodama.

Prema istome izvoru metaboličku kirurgiju preporučuje se provoditi u visokospecijaliziranim centrima koji su u mogućnosti formirati multidisciplinarne timove i koji imaju dostatno iskustvo u liječenju šećerne bolesti te kirurgiji gastrointestinalnog trakta. Broj barijatrijskih procedura diljem svijeta je u porastu, no još uvijek se radi o malim brojkama, tako da se svega 1–2% od ukupnog broja bolesnika koji predstavljaju kandidate za kirurško liječenje zaista i podvrgne operativnom zahvatu.

Različite tipove metaboličkih kirurških zahvata dijelimo na restriktivne procedure te restriktivno/malapsorpcijske procedure. Danas u svijetu najčešći tip metaboličkog kirurškog zahvata jest laparoskopska vertikalna „sleeve“ gastrektomija (59% svih procedura), postupak kojim se trajno uklanja veći dio želuca. Godišnji gubitak tjelesne mase nakon ove procedure iznosi 20–28%. Metaboličkom kirurgijom kao metodom liječenja šećerne bolesti tipa 2 moguće je u značajnog broja bolesnika postići ne samo bolju glikemijsku regulaciju, nego i potpunu remisiju bolesti.

Potpuna remisija šećerne bolesti definirana je kao stanje koje ne zahtijeva uporabu antidijabetika, uz istovremene vrijednosti glikemije natašte ≤ 5,6 mmol/L i vrijednosti HbA1c <5,7%. Evaluacija razvitka remisije šećerne bolesti tipa 2 nakon metaboličke kirurgije provodi se minimalno 3 mjeseca nakon operativnog zahvata i minimalno 3 mjeseca po prestanku korištenja medikamentozne terapije. Postotak bolesnika u kojih se nakon zahvata postiže remisija šećerne bolesti tipa 2 ovisi o samom tipu zahvata, postotku gubitka tjelesne mase te o kliničkim karakteristikama bolesnika, kao što su životna dob, indeks tjelesne mase (ITM), trajanje šećerne bolesti te vrijednosti HbA1c. U petogodišnjem razdoblju ovaj postotak varira od 50% do 92%, a u desetogodišnjem razdoblju nakon operativnog zahvata remisija šećerne bolesti prisutna je u trećine bolesnika.

Brojni su mehanizmi kojima metabolička kirurgija dovodi do poboljšanja regulacije šećerne bolesti tipa 2 te u određenom postotku slučajeva i do potpune remisije bolesti. Samim zahvatom smanjuje se volumen želuca, odnosno apsorpcijska površina, i/ ili se pojedini dijelovi probavnog trakta isključuju iz funkcije. Uz navedeno dolazi do značajnih promjena u sekreciji peptidnih hormona podrijetla probavnog trakta te se tako na primjer značajno smanjuje izlučivanje grelina, hormona odgovornog za osjećaj gladi, odnosno značajno se pojačava sekrecija glukagonu sličnog hormona 1 (GLP-1), što rezultira pojačanjem osjećaja sitosti. Osim toga dolazi i do značajnih promjena u crijevnoj mikrobioti te sekreciji žučnih kiselina.

Metabolička kirurgija povezana je s mogućnošću razvitka perioperativnih te kratkoročnih i dugoročnih komplikacija. No sveukupno je njihov postotak relativno mali (30-dnevni mortalitet nakon zahvata ≤ 0,3%). Dugoročne komplikacije uglavnom se odnose na intoleranciju hrane, razvitak deficita vitamina A, vitamina D te kalcija, ponovnu mogućnost dobitka na tjelesnoj masi te psihološke poremećaje. Uz navedenu mogućnost komplikacija važno je napomenuti da su troškovi metaboličke kirurgije relativno visoki.

Silvija Canecki-Varžić