Rezultati dosadašnjih istraživanja i svakodnevna klinička praksa daju nam za pravo tvrditi da se kod anksioznih poremećaja (poglavito srednje teških i teških) najboljom pokazala kombinirana primjena antidepresiva i kognitivno-bihevioralne terapije.
Većina starijih osoba koji su imali frakturu kuka, ramena ili ručnog zgloba uzimala je barem jedan lijek koji povećava rizik od frakture prije njihove ozljede, a većina ih nastavlja uzimati takve lijekove i nakon otpusta iz bolnice, prema američkom istraživanju objavljenom u časopisu JAMA Internal Medicine.
Nove smjernice koje je donijelo Američko liječničko udruženje (The American College of Physicians, ACP) temelji se na sistemskom pregledu randomiziranih, kontroliranih istraživanja koja su objavljena u razdoblju od 2004. do rujna 2015.
Generalizirani anksiozni poremećaj danas predstavlja jedan od najčešćih psihičkih poremećaja. Liječenje je kompleksno te se najčešće provodi kombinacijom lijekova i bihevioralne terapije. Važno mjesto u farmakoterapijskom liječenju generaliziranog anksioznog poremećaja zauzima duloksetin.
U slučaju dugotrajnog uzimanja benzodiazepina, može doći do razvoja tolerancije, ali i fizičke i psihičke ovisnosti. Rizik od ovisnosti je veći što je veća doza i što liječenje dulje traje. Zbog toga se postavlja pitanje optimalne strategije prestanka uzimanja benzodiazepina nakon kronične terapije tim lijekovima.
Suprotno dosadašnjim istraživanjima, nova studija objavljena u časopisu BMJ pokazala je da benzodiazepini ne povećavaju rizik demencije. No, stručnjaci ipak savjetuju izbjegavanje ovih lijekva u starijih radi rizika od padova i konfuzije.
Kumulativna izloženost benzodiazepinima kod pacijenata sa shizofrenijom povezana je sa značajno većim rizikom od preuranjene smrti, objavljeno je u časopisu The American Journal of Psychiatry.
Parkinsonova bolest (PB) je progresivna neurodegenerativna bolest uzrokovana degeneracijom dopaminergičkih neurona substancije nigre, koja je jedna od subkortikalnih jezgara bazalnih ganglija.
Epileptički status (ES) zahtijeva konstantno praćenje i održavanje vitalnih funkcija, a medikamentozno liječenje ovisi o stadijima dinamičkog razvoja ES-a.
Stjecanjem većeg znanja o psihofarmacima i njihovim najčešćim nuspojavama, te bolestima koje mogu pogoršati ili izazvati, postiže se osjetljivost obiteljskog liječnika za prepoznavanje ovog zdravstvenog problema u svakodnevnoj praksi. Odluka o propisivanju psihotropnih lijekova mora uzeti u obzir potencijalni rizik i dobit za svakog pacijenta individualno.
