Uvod

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (2002.) palijativna skrb je pristup, kojim se bolesnicima suočenim sa smrtonosnom bolešću kao i njihovim obiteljima pomaže u smislu unapređenja kvalitete života. To se ostvaruje kroz sprječavanje i olakšavanje simptoma bolesti sredstvima ranog otkrivanja, procjene i liječenja boli, te kroz olakšavanje ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih problema. U ovom radu želim osvijetliti suradnju svećenika i medicinskog osoblja u palijativnoj skrbi i pokazati kako mi to činimo u Zakladi "Biskup Josip Lang" koja se brine za stare, nemoćne i siromašne osobe.

Čovjek je biće koje neizmjerno nadilazi samoga sebe. Spomenutom tvrdnjom želim naglasiti istinu kako je čovjek biće koje svojim željama i potrebama nadilazi vrijeme i prostor. Čovjek je transcendentno biće u smislu da svoju konačnu sreću i definitivni cilj svoje egzistencije ne nalazi u ovom zemaljskom životu na ovome svijetu, nego u eshatonu, u drugom svijetu u koji se ulazi poslije smrti.

"Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije: čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije" (stihovi našeg pjesnika Petra Preradovića). Čovjek je po svojoj naravi religiozno biće. Osim tjelesne, psihičke (emocionalne) i društvene, svaki čovjek ima također i duhovnu dimenziju koja spada na njegovu bit, koja je sastavni, zapravo najvažniji dio čovjekova bića. Jer je i duhovno biće, čovjek ima razum koji traži istinu, ima slobodu u kojoj sebe mora oblikovati odgovornim i savjesnim životom. Po duhovnoj dimenziji, čovjek je transcendentno biće i kao takav može uspostaviti odnos s apsolutnim, tj. s Bogom. Duhovna dimenzija omogućuje čovjeku da ispravno spoznaje, s razlogom se nada boljoj budućnosti, čvrsto u nešto vjeruje i autentično ljubi. Palijativna skrb trebala bi nužno uključivati u sebi također i brigu za duhovne potrebe osobe koja se oprašta od ovoga svijeta i svoga zemaljskog života. Takvu duhovnu skrb trebaju bolesniku koji umire dati prije svega duhovnici, svećenici, odnosno predstavnici religiozne ustanove kojoj bolesnik pripada.

U bolesti čovjek doživljuje svoju nemoć, svoju ograničenost i privremenost. U svakoj bolesti možemo nazreti smrt. Svoje poslanje laici ostvaruju posjećujući bolesnike u njihovim domovima, bolnicama, staračkim domovima, hospicijima i drugim ustanovama. Često puta onim težim bolesnicima ne možemo nikako drukčije pomoći osim da budemo uz njih, da ih slušamo i da suosjećamo s njima. U nekim slučajevima možemo im pomoći da ustanu iz kreveta, da ih prošećemo, nahranimo, nasmijemo i na druge razne načine oraspoložimo i umanjimo njihove boli.

Najčešće duhovne potrebe umirućih

Najčešće duhovne potrebe umirućih su: "traženje smisla, oproštenja, nade i ljubavi. One se rađaju iz putovanja u vlastitu nutrinu, u koje se umirući upušta kako bi dao odgovor na svoja najdublja pitanja. U tom traženju on se koleba između dvaju stavova prema smrti, koji kod njega stvaraju stanovitu napetost: još se malo zadržati ili se rastati od ovog svijeta. Kad prevagne ovaj drugi stav, umirući ima osjećaj da se njegov život primakao kraju i da nema više smisla odupirati se prirodnu redu stvari. Na tom putovanju u vlastitu nutrinu umirući može osjećati krivnju prisjećajući se neispunjenih očekivanja, propusta ili počinjenih zala. Iz duhovne boli rađa se želja za oproštenjem. Očito da je jedna od najočiglednijih duhovnih potreba umirućega potreba za oproštenjem i ljubavlju, koja im se može iskazati kako riječima i djelima tako i šutljivom i suosjećajnom prisutnošću".

Priprema

Smrt je stvarnost koja čeka svakog čovjeka. Freud je naučavao da se u čovjeku bore dva nagona: eros kao volja za životom i thanatos kao želja za smrću. Na koncu uvijek pobijedi thanatos. Gledajući iz ove naše zemaljske perspektive smrt uvijek pobijedi. Međutim, gledajući iz perspektive vjere, smrt nema zadnju riječ. Lijekovi mogu samo privremeno potisnuti tjeskobu i nemir srca, ali ako nema dubljeg osmišljenja patnje i same smrti, ta tjeskoba postane nepodnošljiva. Kao što je važno dobro živjeti, tako je važno i dobro umrijeti. Smrt nije i ne smije biti improvizacija. Za nju se treba ozbiljno spremiti. Umire se samo jednom. Dobro je već za života misliti na svoje riječi koje ćemo izgovoriti u času svoje smrti.

Cjelovit tekst predavanja možete dobiti na zahtjev.