Velik broj liječnika izrazio je osobnu sklonost izbjegavanju postupaka održavanja života u slučaju kad bi se sami suočili s uznapredovalim rakom ili uznapredovalom demencijom. Istraživanje je provela Sarah Mroz sa suradnicima iz Istraživačke skupine za skrb na kraju života u Bruxellesu kao presječno ispitivanje u osam jurisdikcija.

Analizirano je ukupno 1157 odgovora liječnika opće prakse, specijalista palijativne medicine i drugih specijalnosti. Postupci poput kardiopulmonalne reanimacije, mehaničke ventilacije ili hranjenja sondom su im rijetko prihvatljivi u vlastitim slučaju u trenutku terminalne bolesti. Primjerice, samo 0,5 % liječnika bi odabralo reanimaciju u slučaju karcinoma, a tek 0,2 % u slučaju Alzheimerove bolesti. Mehanička ventilacija i hranjenje sondom također su ocijenjeni vrlo nisko.

Zanimljivo je da je eutanazija ocijenjena kao „dobra“ ili „vrlo dobra“ opcija kod približno polovice ispitanih liječnika – 54,2 % kod karcinoma i 51,5 % kod Alzheimerove bolesti. Međutim, stavovi su se značajno razlikovali među državama: u Italiji je eutanaziju u slučaju karcinoma podržavalo 37,9 % liječnika, dok je u Belgiji taj udio iznosio čak 80,8 %. U slučaju Alzheimerove bolesti, raspon je bio od 37,4 % u američkoj saveznoj državi Georgiji do 67,4 % u Belgiji.

Statistička analiza pokazala je da su liječnici koji rade u jurisdikcijama gdje su eutanazija i potpomognuto samoubojstvo zakonski dopušteni, značajno skloniji - omjeri izgleda: 3,1 za karcinom i 1,9 za Alzheimerovu bolest.

U većini pravnih sustava, zakonski okvir ne dopušta provođenje eutanazije kod Alzheimerove bolesti, što otvara niz etičkih i pravnih pitanja o granicama autonomije, dostojanstvu pacijenata i ulozi liječnika u skrbi na kraju života.