Ovo pismo napisano je prvenstveno za zdravstvene djelatnike, ali i za sve one koji se susreću s problemom koji po sebi nije samo medicinski, već i općeljudski. Na žalost, živimo u svijetu u kojemu se eutanazija predstavlja kao potpora i pomoć umirućima, te oni koji ne vide smisao patnje asistiraju umirućima ‘pomažući’ im da ‘dostojanstveno’ umru. To je izokrenuti način promatranja umiranja, poradi čega je neophodno promicati kršćanski vidik i kršćanski način umiranja kojim se društvo štiti od svih pogubnih načina umiranja i asistiranja bolesnicima i umirućima.

U širem smislu, duhovnu potporu umirućima trebaju pružati svi koji su u kontaktu s njima te im omogućiti shvatiti i prihvatiti vlastiti život u širem kontekstu od samog pogleda na bol i patnju, koji nam mogu suziti obzore promatranja i doživljavanja života u svom njegovu bogatstvu. Zato skrb o bolesnicima nije samo dužnost, nego i način života i odnosa prema drugima. Ona nije samo striktno pastoralna (tehničko-profesionalna), već je mnogo šira jer se tiče svih onih koji skrbe o duhovnom dobru nekog bolesnika. Duhovna potpora u užem smislu je ona koju pružaju pastoralni djelatnici koji umirućima nude specifičnu milosnu pomoć koju je sam Bog ostavio ljudima svojom objavom, a napose dolaskom među ljude. No, ne moraju pastoralni djelatnici biti samo svećenici, nego i vjernici laici, pa i sami zdravstveni djelatnici. Jer tko nosi Krista drugima, u svima aktivira božansku snagu vjere, te je to pomoć ne samo bolesnicima, već i svima koji su uključeni u skrb o bolesniku. Tko je motiviran vjerom i kome je cilj bolesnika usmjeriti prema Bogu, taj će onda djelovati tako da ne previdi ono bitno. Jer čemu bi koristila sva skrb o bolesniku ako ne bi bolesnika vodila prema vječnom ozdravljenju, to jest spasenju.

Ivan Bodrožić