Giganti i akromegaličari svojim osebujnim izgledom i stasom od davnina su zaokupljali pozornost ljudi te su često prikazivani mitskim bićima velike snage i moći. Od najranije povijesti zbog ekspresivnog izgleda zabilježeni su u mitovima i umjetničkim djelima znatno ranije negoli su zainteresirali medicinske praktičare.

Prvi pokušaj medicinskog opisa dao je nizozemski liječnik Johannes Wier 1567. godine. Međutim, Pierre Marie 1886. godine detaljno opisuje kliničku sliku i prvi put upotrebljava termin “akromegalija”. Zanimanje neurokirurga rezultiralo je izvođenjem operativnog zahvata u bolesnika s adenomom hipofize prvi put transfenoidnim pristupom u 1907. (Hermann Schloffer). Godine 1909. Harvey Cushing povezuje odstranjivanje povećane hipofize i regresiju akromegalije, a „hormon rasta“ smatra patofiziološkim okidačem. Spoznaje o akromegaliji unaprijeđene su otkrićem hormona rasta (GH) i inzulinu sličnog faktora rasta (IGF-I) te dokazom povezanosti hipersekrecije GH i povišenim cirkulirajućim IGF-I s kliničkom slikom.

Nakon 1970. godine uvedene su medikamentne mogućnosti poput agonista dopamina, analoga somatostatina i blokatora GH receptora.

U ovom radu, objavljenom u časopisu Acta clinica Croatica prikazuje se gigantizam kroz vrijeme, od prepoznavanja do današnjih spoznaja, podsjećajući nas na neizmjerni doseg medicine i znanosti. Razvoj bazičnih znanosti i kliničke endokrinologije omogućuje napredak u razumijevanju patogeneze i dijagnostike, kao i kurativnih terapijskih modaliteta.

Maša Malenica, Tena Trbojević, Stjepan Herceg, Monika Kukuruzović, Iva Šeparović, Nina Rotim, Krešimir Rotim